Jesmo li turistička zemlja, ili nismo?
Živi li većinsko stanovništvo većinom od turizma?
E pa, molim lijepo, izvolite si otrpjeti!
Počelo se sramežljivo spominjati interesnu skupinu osoba s tjelesnim oštećenjima kao visoko platežnu, i zanemarenu u spomenutom sektoru, da bi se ponuda trebala prilagoditi, jer su puni para, samo nemaju di se istovarit.
Kao u Našem gradu samo je jedna plaža prilagođena, a njih je toliko! I kao kakva je to sramota i kakvi smo mi to ljudi.
I invalidi su ljudi. E pa..
Ali, ja nisam invalid, i u koju me to kategoriju svrstava.
Zamišljam tehno-betoniranu plažu sa rukohvatima i liftovima, sajlama za uspinjače i sve to ograđeno žicom bodavicom, a lokalno stanovništvo prstima zakačeno za ogradu slineći bulji.
- Kad ćemo i mi ovako. I mi smo ljudi.
U stvarnom životu, zdravi mladi strani ljudi navodno uznemiravaju starosjedioce vikom, galamom, urlanjem, opijanjem, uriniranjem i povraćanjem, tako da su naše žene počele sa prozora vikati neka se vrate u rupu iz koje su potekli. Na engleskom, dabome!
Uvijek smo mi bili obrazovan i kulturan narod koji govori sve strane jezike. Zato turisti i misle da su kod nas, doma.
Zamislite kad bi progovorili znakovnim jezikom. Možda bi nekome mogli iskopati oko. I eto ti belaja.
Onda bi komodno mogli tiskati prospekte na brajici. Sve fino i kulturno. Neka i industrija papirne konfekcije zaradi. Šta će. I oni su ljudi.
Ništa, samo govorim: Eto, tako je to kad se bojite izaći iz vlastitog doma, ne zato što biste mogli pasti i nitko vas ne bi pokupio (dotrčalo bi bar petnaest vatrogasaca), nego zato što bi vas netko mogao gurnuti, namjerno ili slučajno. Jer je ovo Moj grad, i šta ne stojiš doma, kad nisi za društvo.
Meni su kroz cijelu godinu ljetni praznici.
Suosjećam, moje dame, suosjećam.
No comments:
Post a Comment