Niti je zlato sve što sja, niti sve što je zlatno sja.
Drugim riječima: izgled vara.
Nas ovdje ne zanima: što je to 'izgled', nego, ako ćemo se složiti s dogovorenom stvarnošću, može li se slijepu osobu ikako zavarati?
Roman koji je dao naslov ovom blogu, Eseji o sljepoći, J. Saramaga, nas navodi na pomisao da bi svijet, ukoliko bi u njemu prevladavali slijepci, bio prljavo i opasno mjesto.
Ništa ne može biti dalje od istine, samo zamislite da svi zure prema nebu, poput anđela sa renesansnih murala, i da im bog, tražili ga oni išta ili ne, daje ono što im je potrebno. Kao što daje cvijeću i drveću.
Međutim, zgodno je znati čega se obični ljudi plaše.
Moja majka se boji auta sa zatamnjenim staklima, jer je jednom gledala neki film u kojem se, iza takvih stakala odvijao nekakav mučan prizor, otmice ili nasilja.
Ona misli da se uvijek nešto strašno dešava, na mjestima koja ona ne može očima vidjeti. Po tome zaključujem da misli da je košmar u glavi slijepih osoba.
Da nije gledala takav film, to njoj ne bi padalo na pamet. Vidite li svezu?
Netko je stavio neku misao u njenu glavu i ona ju je prigrlila kao svoju.
Isto je sa Esejima: netko ih je zapisao i postali su kanon.
Dakle, možete li me zavarati? Naravno da da. Samo mi pokušajte reći da nešto što nije je, ili obratno.
Zato nas zovu ranjivom skupinom.
Na nama se bolje vidi.
No comments:
Post a Comment