Na svijetu postoji ono što znamo, ono što ne znamo i ono što ne možemo znati. Ono što znamo i ono što ne znamo, u istoj su kategoriji, jer realno jesu u našem dometu, pitanje je samo naše volje da doznamo i truda koji ćemo uložiti u to. Ono što ne možemo znati, ne možemo znati. I to treba prihvatiti.
Kad nekoga nazovete slijepcem, to može biti uvreda a može biti i jednostavno imenovanje stanja.
Nigdje u prirodi nećete vidjeti antilopu sa tri noge ili devu bez grbe. Ako nema grbu, tad nije deva. Ako ne može trčati, tada biva pojedena.
Da svijetu, majci prirodi ili bogu, nisu potrebni oni koje ljudi nazivaju slijepcima, te im zalijepe etiketu ili daju potvrdu, koja bi trebala biti jamac za kakvu olakšicu, tada na svijetu ne bi bilo slijepih ljudi. Isto ide za svaku vrstu invaliditeta.
Ako niste stvoreni za brzo trčanje, nećete se dovoditi u situacije iz kojih ćete morati brzo istrčavati. Ako vam je uskraćeno čulo mirisa, tad nećete proizvoditi ili testirati francuske parfeme. Ako su vaše oči ugođene samo za sitne detalje, tada nećete ići u izviđače, ili suprotno, ako detalji nisu vaša igra, možda ste idealan igrač na širim planovima.
O čemu vam govorim?
Ako nešto ne znam, ne znači da je nespoznatljivo, ako mi je nedostupno. Ako, na primjer, ne razlikujem lica ljudi, to ne znači da ljudi nemaju lica, ili da su sva ljudska lica ista.
Ljudi koji će tvrditi da su ljudska lica različita, su oni koji će tvrditi da su lica životinja/crnaca/azijata/ptica/riba ista, dok im se ne zagledate u oči. I uzimati to za primjer da se ljubav, duša ili štogod, nalazi u očima.
Čijim očima? Vas koji ih gledate i prepoznajete? Ili onih koje prepoznajete?
To je taj dio koji ne možete znati, pa dajući i namećući svoja tumačenja, iskrivljujete sliku stvarnog svijeta.
Oh da barem možete zatvoriti usta, ako već ne možete otvoriti um!
No comments:
Post a Comment