Često sam puta naišla, u pjesmama ili romantičnim pripovjetkama. na junakinje i junake čije su se oči opisivale kao jezera, bare ili močvare, ovisno o prevoditelju.
U pitanju je uvijek bila, nešto kao bunarska voda ili voda iz zdenca iz kojeg ili oko kojega rastu lopoči. Te su oči uvijek krasile lica, počivale na licu, mamile i privlačile na miran, spokojan način.
Moja je baka imala takve oči, to znam iz djedovih priča. Te su oči bile ono što je prvo zavolio na njoj.
Ljudi koje ju nisu voljeli, a uvijek takvih ima, u svakoj bajci i u stvarnom životu, su govorili da su to rendgenske oči u koje se ne može dugo gledat, da paraju dušu i da nisu s božje strane.
Opet vam kažem: ljepota je u oku promatrača.
Svatko vidi ono što je u njemu samom.
Nedavno sam imala čuti da iste takve oči i isti takav pogled imaju empati. Sad pripazite na ovu riječ, kako vam zvuči? Ide li uz osobu koja bi mogla biti junak neke priče, i kakve to priče? Bi li bio antiheroj, ili jedini koji može spasiti stvar?
(Obratite pažnju na dio koji opisuje "part human - part aquatic being" 👽💚👽💜)
No comments:
Post a Comment