teško zapošljive žene

Brine me ova sintagma, koju se sve češće može čuti. A vas? 

I uopće, što to znači biti zapošljiv, pogotovo ako se sjetimo onog vica: 

- Što da radim, kad sam zaposlen! Imam zdravstveno, imam mirovinsko, imam naknadu za prijevoz, plaćeni godišnji, božićnicu, uskrsnicu i sindikalni dodatak. Ajde samo neka mi to neko uzme! Glavu ću mu odgrist, i napit mu se krvi. 

A kad se sjetimo i pjesme: 

- Il me ženi il tamburu kupi, ja u nešto udarati moram. 

ispada da su teško zapošljive žene one koje se daju da budu izudarane. 

Sad, zašto je osobit podvig zaposliti takvu nezapošljivu, i kakvu ulogu tu igraju invalidi? 

Prvo što mi pada na pamet, a govorim to iz iskustva, nije nikakva mudrost brinuti se o osobi s invaliditetom. Trebate se samo sjetiti da joj date toliko za jesti da vam ipak ne skapa na očigled, i još se trebate sjetiti da ju tu i tamo očistite i promijenite robu, tako da vam ne smrdi pod nosom. I to je ukratko, to. 

Za svaki pokušaj pobune, ili objašnjenja da prikaže stvar iz svoje vlastite perspektive, ukažite joj na njen nepovoljni položaj - tko je hrani i tko je oblači, i da ne bi bez vas potrajala niti pola čuke. A pred drugima samo navedete znanstveno dokazanu istinu da fizički invaliditet često prati i onaj mentalni i duševni. 

Kad nekoga od malena navikavate na to da nije ni za šta, tu će naviku normalizirati do te mjere da će ona postati vrlina i poželjna osobina koju će na ovaj ili onaj način svjesno ili nesvjesno utiskivati u sve i sva. 

Tako im bog pomogao.