Kad me je kolegica prijavila komisiji za povredu njena dostojanstva, tražeći da mi se otkaže ugovor o radu na neodređeno, nisam se ni iznenadila ni naljutila. Žena je htjela svađu, a ja joj to nisam mogla priuštiti, pa se svađajući preko drugih svadila sa samom sobom.
Sam sadržaj njezina zahtjeva za zaštitu njezina prava na siguran i čovjeka dostajan rad, bio je smiješan: ona se, kao starija po godinama i po stažu, uvrijedila zato što ju navodno nisam pozdravila kako je to po etičkome kodeksu ustanove propisano, a kad sam joj se ispričala rekavši da zaista poštujem i njezine godine staža i života, ali eto, ja ne vidim, uvrijedila se jer sam joj rekla da je stara.
Uvijek ima netko kome je gore nego vama. I uvijek je moglo biti gore.
Sad zamislite da smo ona i ja jedine dvije osobe na planetu. Njoj nedostaje ljudskog razgovora, ali ne želi pričati sa mnom, iz osvete, jer ja nju ignoriram. Namjerno!
Kako će mi dati do znanja da i ona mene ignorira?
Događalo se to već: zaletjet će se u mene čitavom snagom, pogodit će me nečime, sakrit će mi nešto, hranu pogotovo....
Njena duša pati, razumijete? I pati zbog mene. Da nije mene ona bi bila čisto okej.
A šta je meni?! Majketi, slabo vidi! Ne'š ti! Glumi i koristi.
☝
Svi smo mi ranjive skupine. Ali pošto se ovi s oštećenjem duše lakše grupiraju, nas oštećena tijela se mora držati sa strane.
No comments:
Post a Comment