noć i dan

Ispostavilo se da je noćna mora, koju ću vam ispričati, bilo davno potisnuto sjećanje na igru koje svi sjećamo još iz male škole: 

Sva djeca stoje što mirnije mogu na nogama i slušaju kad će učiteljica dati znak za pokret. Učiteljičino "noć" znači da se treba čučnit, a "dan" da treba ostati miran na mjestu. Tko zabrza ili zabrlja, ispada iz igre, a pobjednik je onaj koji je - zadnji. 

Još jedan dokaz da se ljudi, ok djeca, mogu zabavljati i kada gube.

Kako nisam bila redovita na nastavi, školski drugovi su mi pravila te nove super kul igre objasnili ovako: 

- Ti stojiš, stojiš, stojiš, najedanput ona "dan!", a mi svi doli! jedino Robi stoji. Miran. 

- A pravilno je, kad ona "dan!", mi ovako, a kad ona "noć!" onda mi ovako. 

Nisam shvatila ništa, nit sam mogla razumjeti što govore, jer su se riječi miješale sa grlenim smijehom. Bilo mi je jasno da su se neki zabavljali dobro, a da su neki drugi, na sav glas, ispadali budalama. 

- Ma pusti, glupa je. 

- Nije glupa, nesmješ to govorit. Ona to ne može doživjet. 

Noćna se mora sastojala u sljedećem: 

Robi mi pokušava nešto reći, ali ja ga ne mogu čuti jer se čopor neidentificiranih bića, životinjica, muha, glista... sjatio oko čokoladnog sirupa koji mama izlijeva po mojim stvarima za školu. 

 I potisnuto sjećanje je napokon isplivalo:

Iz nekog je razloga majci bilo bitno da se "družim sa veselom djecom" - iako bi mi Robi bio primjerenije društvo -  pa je te vesele pozivala u kuću, podmićivala ih igračkama i slatkišima, jer vjerojatno inače ne bi niti došli.

Nikad, nikad s Robijem nisam promijenila niti riječ, a kamoli bilježnicu ili vrijeme. Mama je naše mirne naravi, nazivala depresivnim stanjem. Njoj je sve to strašno išlo na živce.

Trebalo me je pošto-poto razveselit! 

Dok je ona sama, vjerojatno, plakala sa strane. 

(tko ima uši, neka sluša. jer tko ima oči, ne vidi.) 

(ne znam što je sada s tim dječakom, niti je li živ, ili me pokušava kontaktirat sa onoga svijeta, nema načina da doznam išta o njemu)