Prije neki dan, u emisiji o svemiru Hrvatskog radija, netko je rekao da je dobro ponekad podignut pogled prema nebu, odmorit mozak, i makar se na kratko odmaknut od svakodnevnih problema.
Vrijedi li isto, i ako je nekome promatranje neba posao, ili ako zivi na nebu?
Ako ste astronom, astrolog, astronaut ili - meteorolog?
Sto ako ste ptica? Ili oblak? Ovaj tren jeste, sljedeci - puf! promijenili ste oblik, iscezli u magli, pali skupa s kisom, nema vas vise..
Sve zene u mojoj familiji su dresirane tako da drze glave visoko:
- Ne daj im gusta!
To je ono, kad vas po rodenju obiljeze kao manje vrijedne. Po ocima vam znaju da nema od vas nista.
Ja nisam trazila lagan zivot. Niti sam mogla izabrati bolji. Nije li to pravi blagoslov!
Nezgoda sa nama "slaboga vida", je u tome sto ovi "ostrovidni" ne znaju gdje/koga/u sto sad gledate.
Vama oci vazda prema nebu zagledane, a nebo siroko. Oni bi da se razgovarate s njima u njihovim okvirima, da raspredate price u detalje (koje samo oni vide):
- Vrag je u detalju.
- Neka tamo i ostane.
Pa kad shvate da ne pratite njih, da ne vidite sto i oni, da se necete tako brzo niti lako spustit na to tlo, proglase vas oholima.
A vama ni na kraj pameti da smo jedni drugima ogledala.
Nos vam para nebo!
Ne znas je li nebo, je li more. Vode je i tamo i ovdje. Izlijeva se i odozdo i odozgo. Kap po kap, slap.
A mi, zrno pijeska. Ili zrnce soli.
No comments:
Post a Comment