Bolje je učiti na tuđim greškama i bolje da vas tuđe greške nađu u što ranijim godinama, po mogućnosti dok vam još mozak nije zapleten u društvene konvencije. A tijelo ako izdrži, izdržalo je.
To vam je onaj sindrom dežurnoga krivca. Znate ono, nit luk jeo nit luk mirisao, a smrdi po luku.
E, tako sam ja uvjerena bila da su moji roditelji najgori ljudi na svijetu, i da mi tijelo nije izdržalo, umrla bi u toj zabludi.
Oni su jednostavno bili od onih koje se izguralo na istaknutija mjesta u svim društvima u kojima bi se našli. Moguće da su sami to tražili, ali vjerojatnije da su bili od onih koji bi zadnji shvatili kad se trebalo slegnut i bit tiho.
- Pusti, nek se pizde istrče prve, pa ćemo mi vidit šta ostane -
Mudrost svijeta, mentalitet lešinara. Što ne znači da su mama ili tata bili tip grabežljivaca.
Uglavnom, moje je djetinjstvo prošlo u tome da mi nepoznati ljudi očitavaju bukvice pred mojim roditeljima za stvari za koje dijete, a kamoli bolesno dijete, nije moglo biti krivo. Moji bi se roditelji solidarizirali s tim meni nepoznatim ljudima, i pred njima, i nakon njihova odlaska.
- Jesi čula šta ti govore, nemoj me više sramotit!
Vrlo efektivan način poučavanja.
Kad sam došla do godina da imam dovoljno snage i sposobnosti da sama kažem nešto u svoje vlastito ime, najprije sam pokušavala govoriti mami. Jer ipak je ona ta koja je sa mnom bila i patila i pratila i znala kako cijela stvar radi.
Jer, nije bila nikakva rijetkost niti to da im, preda mnom, kažu:
- Ni dite niste znali napravit kako bog zapovida!
Majko, rekla bih joj, oni to ne govore meni, govore vama. Ja nisam učinila ništa sramotno ni krivo, nitko nije ni na kakvoj šteti zbog toga što ja u svojoj sobi dišem ili ne dišem. Nego ti slušaj i gledaj sebe, pa popravi šta možeš popravit, ako nemaš šta odmakni se od budala. Ako ne možeš ignoriraj, pravi se mrtva, možda oni odu. Ako ne odu, onda sve u božje ruke.
Uvijek je birala društvo, svijet i druge ljude, radije i prije nego vlastiti mir. Strah od ljudi je uvijek bio prije straha od boga.
- Znam ja to sve - rekla bi - Ali ne mogu ja sad ispravljat krive drine.
Pa je, da zabavi ruke, valjda, i prevari mozak, izabrala iskrivit pravu?
Jer mogla je, mogli su oboje, mogli su svi skupa, makar ostat mirno. Otrpjet tih deset minuta društvenih tirada, pa se vratit u privatnost svojeg doma.
Cipele i odijelo, ispred ulaznih vrata.
Kad ideš u dječju sobu, ideš u papučama.
Da se sve to nije događalo dok sam bila mala, dogodilo bi mi se sada odrasloj, i sada odrasla ne bih znala što mi se događa. Vjerojatno bi samo prebacila krivicu na vlastito dijete, kućnog ljubimca ili namještaj. Ovisno o tome što bi imala, i cijenila kao svoje i kao takvo, nebranjeno.
Jer, znate, oni znaju, znali su i tad. I radili su to namjerno i svjesno. To je modus kukavica, onih koji su odgojeni misliti da su svi za nešto krivi: svi se rađamo sa istočnim grijehom, štogod da taj značio i kakogod da se tumačio.
Inače bi trenutna nemoć izbila u bijes koji bi šaku zabio u zid. Ali ne, zid ne plače i ne moli da prestanete. Zid vrati udarce jednakom žestinom, i izdrži duže od kože i kostiju.
A vi tu stojite s jedinim tim razlogom, ispušni ventil, filter kako god. Za to ste stvoreni. Zato su vas napravili, kad već ni za šta drugo niste.
U vrijeme mojeg odrastanja, ta su se kažnjavanja, ispravljanja krivih drina, dešavala javno. Pred ljudima, susjedima, rodbinom i svima koji bi prolazili.
- Vidi je, vidi je prasice, kurve, lažljivice... štogod već... Pojela je, ukrala je, prevarila...
Razlozi su uvijek isti, banalni i nebitni do bola. Ne bi se ni navodili. Svi su znali. I mala djeca, i ptice na grani i maleni mravi.
- Mama, mama, zašto teta tuče branku?
- Zato šta je zločesta.
- Zašto je zločesta?
- Muči nemoj da i tebi dam, znaš. U kuću ulazi, brzo!
(U privatnost naša četri zida.)
No comments:
Post a Comment