preobrazbe (8)

U ovom postu se govori o tome kako sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i kojoj treba pod hitni preodgoj: 

Priča je toliko svakodnevna da nitko u nju ne bi povjerovao: kako se postaje seljanka, to svatko zna, jednostavno tako da se preselite iz gradske sredine u seosku, je li tako, inače ste rođena seljanka. 

Postoji i ona verzija u kojoj vas se proglasi seljankom zbog nošnje ili naglaska ili skupine ljudi koja vas okružuje, a već ima taj pridjevak. Ta služi tome da vas se uključi u "naše" društvo: da kupujete robu u "našem" dućanu, i da se glasate po "naški". 

Tako sam i ja postala seljankom, iz čiste navike, kao i svaka druga, s očitom razlikom da druga strana nije uzela u obzir da se neću prilagođavati njoj, čak ni kad bih to mogla. 

U radnoj sredini, to obično počinje: svaka i svaki je od nas to sigurno prošao, manje ili više svjestan toga što mu se događa. Dosta toga ovisi o vašoj brzini i spremnosti da izabirate strane. (U svakoj je zajednici makar još jedna ili dvije suprotstavljene strane. Možda netko i uživa u borbi za pripadnost i naklonost, tko bi ga znao!) 

Ovako je to bilo sa mnom: 

Potpisala sam ugovor za nepuno stalno radno vrijeme uz priloženu liječničku dokumentaciju o radnoj sposobnosti i uz, pretpostavljam usmenu, jer su se nalazi s vremenom pogubili u prostoru, preporuku liječnika specijaliste kako se postupa i što sve može visoko slabovidna osoba, a što se nikako ne preporuča. 

Bila sam spremna na otpor kolektiva. Ali i sama sam dosta otporna. 

Osoba bliska ravnatelju i sam ravnatelj su me uputili na to koga bi bilo pametnije izbjegavati, a na čiju bi naklonost mogla računati. Nisam bila jedina sa senzornim oštećenjem, i vjerojatno je da sam baš zato i dobila mjesto baš u toj školi: i uprava i osoblje i učenici su već imali priliku trenirati dobrotu. Na drugima, prije mene. 

I sad sam zahvalna na iskustvu promatranja zajednice u trenutcima kad se ima priliku raspasti na individualce. Strah od izolacije nikako nije veći od straha od osobne odgovornosti. Beziznimno se svaki pojedinac brže bolje gleda utaboriti s nekim, s bilo kime, radije nego da bilo kakvu odluku donese i provede sam. 

Nasamo, ravnatelj mi je rekao da je pametnije da ne govorim nikome ništa, jer su ljudi - ljudi: 

- ...kad nanjuše krv... 

Najprije su me proglasili lijenom: 

- Ona sjedi. Ona ne može. - podrugljivim tonom. Onih, koji za razliku od mene, svi oru i kopaju i znoj im kaplje sa trudnih tjemena. 

Trudila sam se više od drugih, misleći da zaista jesam za nešto kriva, odnosno da moram dokazati da mogu sve što i drugi. Uskoro shvatite da nema to veze s vašom fizičkom moći. Radi se o nečemu što svi prolaze u novim kolektivima. Fraze se ponavljaju automatski. 

- Nemoj im u svemu ić niz dlaku. Znaš kakvi su ljudi: daš im mali prst, oni zgrabe šaku! 

Znači: kad vas pošalju po kavu ili marendu, slobodno recite da vam je teško, pa pričekajte koji dan na reakciju. Mogli bi vas počet razapinjat, znani i neznani, to ovisi o stepenici na kojoj se nalazi osoba koju ste nagazili, odnosno koja misli da će nagaziti vas. Ali meni se dogodilo, da se prestalo s tom praksom. 

A onda se promijenio ravnatelj, zasjela je baš ta gladna i žedna (osvete). 

I, odjednom sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i koju treba preodgajat. 

- Nemoj draga dušu griješit, ona je bolesna i nju treba žalit. 

- Bolesna, jel bolesna, je li! Sad ćemo mi vidit.. - 

Šalju me po potvrdu na zarazno, pa po potvrdu na psihijatrijsko, i naposlijetku na ginekološko: 

- A valjda za nečega je... 

Odjednom svi znaju da sam švalerka nekog doktora koji se zbog mene sramoti i plaća moje dugove i troškove i tko zna šta sve ne, koji je platio starom ravnatelju da me zaposli preko veze, i kupio mi i diplomu i kuću i robu i ja bi bila i gola i bosa, gladna i žedna da nije njega ... tralala ... a ja ne znam ni pozdravit kad prođe pored mene. 

Tu dosta dobro upada ona da nitko ne zna za moju stvarnu slabovidnost, tako da se te neobične oči mogu svakome putniku namjerniku opisati kao - nenormalne i nemoralne.

- Slaboumna, a ne slabovidna. - tako se to prekrsti.  

- Dolazi nadrogirana na radno mjesto. puj puj sramota. Ja bi joj odma otkaz dala! 

I zapravo, tu se ne može ništa. Vi možete dokazivati i donositi papire i potvrde, ali - u društvu u kojem nitko ništa ne čita... a svi samo slušaju i prisluškuju i klimaju glavama od sreće što se sranja događaju drugim ljudima... - sve to ostaje za buduće generacije. 

- Vrijeme će pokazati, a narod - pozlatiti?

I opet vam se otvori ona, da postoje dva različita svijeta (minimalno), jedan u kojem živite, i drugi u tuđim glavama. Što je više glava, to će vam stvarnost biti teža za objasniti. 

- Je je, slabo vidi, neš mi ti opravdanja. Kurbetina! 

Sad vi recite, je li bolje bit seljanka koja se ne zna ni pozdravit, i sljedeće se jutro ne pojavit na radnom mjestu? Kad vidite u šta bi vas se preodgojilo.