majčine oči

Druga nedjelja u svibnju zove se Majčin dan. Nekada smo tako zvali Osmi marta. Koji se protegao na sve žene, bez obzira na oplođenost utrobe njene. Bez obzira, velim, meni moja majka nikada nije čestitala ni prvi ni drugi, pobrinuvši se da mi to da na znanje. Žena nije žena dok ju muškarac ne potvrdi, niti drugim ženama. A ja sam njeno vječno dijete. 

I dok je to tako, ona je vječno mlada. 

Gledam, slušam ove nove majke ove nove djece, uglavnom s autizmom, kad ih se uhvati da govore umjesto svoje nesposobne(!) djece: 

- Naši roditelji se boje umrijeti - neki je trend postao govoriti o smrti - Boje se umrijeti jer ne znaju što će biti s nama. 

Podrazumijeva se da stariji umre prije mlađega, roditelj prije djeteta, čak i kad je dijete bolesno. Više im vrijedi takvo. Sjetite se samo koja je galama bila oko novčanih dodataka za smrt takvog djeteta, usporedbe su se pravile s političarima koji šest ili više mjeseci nakon što odu s dužnosti primaju jednako plaću kao da još rade, radi valjda sprječavanja naglog stanja šoka. Takav je valjda biznis. Ne znam. 

Lakše se brinuti za bolesno dijete, nego za "zdravo", makar u svakom trenutku znaš gdje ti je i s kim je. Čak i kad ti nije sasvim jasno, što po cijele dane i noći radi. Kako mu nije dosadno? Majka bi to morala moći znati. Pogotovo ona koja se piše kao "skrbnik svog odraslog autističnog djeteta", plaćeni ili neplaćeni. Inače što radi? Dvadeset i četiri sata mijenja pelene i prinosi žlicu ustima? 

0o

Inercija i inertnost nije isto što i letargija i letargičnost, iako ih se počesto u običnom govoru mijenja. Prve dvije imaju veze s latinskim iners, u značenju trom i lijen, dok su druge dvije grčke, vezane za - zaborav. Ako ste letargičan, omamljen ste nečim, ako ste inertan, takav ste po prirodi svojoj, takva je službena razlika. Rječnička. 

Ponekad osjetim kako me grabi izvana, počinje sa nožnim prstima, zahvati ih led i penje se put ristova do koljena i više. Prsti ruku mi pomodre, prstenjak i mali. I onda vrh nosa zasvrbi ledenim iglicama koje bi se proširile po ostatku lica da se ne sjetim one, da li dječje igre ili praznovjerja?: 

- Znači da ćeš se ljutit, ili ljubit!

Razlika u jednom slovu, koja se svodi na uvijek jedno te isto. Gledanje da izbjegnete svaku neugodnost. Pa se počinjete mrdat nekako. Sve ako i nemate kamo. Ili ste zaboravili kako. 

Riječju, ne možete invalidu reći da je inertan ma koliko nepokretan bio. A u istoj igri bi bila i letargija, pa vezali je vi za latinski letalis, ili grčku Letu, isti vrag, vi ste se zaboravili. Da u tijelu i po tijelu, ionako umiremo svi. 

+++

Osjećaj kao da imam mamino tijelo. Na sreću glava mi je toliko čista da mogu vidjeti razliku. Krećem se poput nje, teška sam poput nje. Natečena i utučena po svim pravcima i smjerovima. Na koji god vam padne način, čak i na onaj za koji ni ne znate još da postoji, dok ga ne osvijesti nekakva slučajna začkoljica, poput ove današnje. 

Sto mi je kila i još uvijek sam gladna. Sjećanje na mene mršavu, ili ozrcaljenost u ovoj ženi koju imam ispred sebe. Sama kost i koža. Sve visi na njoj i s nje. Prozirna ko tarantelica. Čovječja ribica. Ima noge i ruke i sve. I okrugle crvene oči, nešto prevelike za taj oblik glave. Roze oči albino uskršnjeg zeca s vitiligom. Ne vide ništa. 

Od čega sam umorna i nujna, ako još ništa od kad sam se digla iz postelje nisam napravila. Nisam ni pogledala, kako da napravim. To vam je ta nova, ja je zovem gospodska bolest: ništa vas ne boli da bi nalaz pokazao, ali ne možete ništa sa sobom, ni od sebe. 

Njeno je tijelo prošlo jako puno bespotrebne boli. Od ranoga djetinjstva. Zato. Svi to znaju i zato joj opraštaju. Zato je podnose i trpe, jer to je jedino što se još od nje može. Našminkat je, napiturat pa pokazivat svijetu kako je nepomična ali prelijepa. Znate onu, debela i lijepa. To. Žena je prelijepa u svim oblicima. Samo treba imat pravu frizerku i pedikerku i maserku. Dok im ne dopizdi vječno stenjanje, a one nisu još uvježbale novi tip češljanja da pristaje uz taj oblik lica. 

Ona je začeta u onom prokletom mjesecu kad i agronomski i crkveni kalendar govore da se ne smije sjeme bacat jer neće niknut ništa. Ni od korova, kamoli od povrća ili cvijeća. Pa tako i od ljudi. 

Ljudi su, znate to vjerujem da ste negdje čuli, hodajuća stabla. Drugo plućno krilo, oni nama kisik, mi njima ugljični dioksid. Oni stoje na svojim mjestima, a mi smo u vječnoj potrazi. Lutajući žid. Nemir i svemir. Traži se damir. Onaj dio atoma koji kruži oko svoje jezgre jer je bez nje propalitet. Sitne muhe, jato sitnih muha koje dosađuju svima svojim nastojanjima da prikažu svijetu vlastitu neophodnost. Bez nas se može. A gle njih, pune su nas gredice i police i ladice, ne smijemo van, ne možemo van, od sve te zbrke strke oko lova na vlastiti rep. 

Ona je moj rep. Ili sam ja njezin? Krug se mora odvrtjeti ovako ili onako. Pa bolje je onda da je ovako. 

Noge su mi natečene, ali zato su mi lijepe nokte oblikovali i nalakirali, tako da, kad pogledam prema dolje budem sva ponosna što su moji ljepši jer su tako svi rekli. Svi koji su vidjeli. I oni koji su dalje klimali glavama, jer je netko drugi netko kome se vjeruje bezpogovorno, rekao da treba. 

- Bole me puno, još. Znaš. Ali zato ja imam. 

- Jel te puno došlo. 

- Ma nijeeee. Niti trideset eura, neš ti. 

Sve se mjeri novcem. Tako da znamo koliko dođe bespotrebna patnja. 

Trideset srebrenjaka je, mislim, koštala izdaja prijatelja i brata, kad izdate sami sebe mora vas doć manje. Kad ćete i kako ćete i gdje ćete uostalom potrošit. Na šta? 

I onda vas ta bol, dalje samo sjeća na to da vi imate a da drugi nema. I sav vam se život dalje vrti samo oko toga. 

Kad nikoga nema za usporedbe, sjeti se neke davne žene ili teme koju su žene koje poznaje vrtjele kad god ne bi znale šta će sa slobodnim vremenom, koja nije od droba mogla vidjet svoje vlastite nožne prste. 

- A možda je bila trudna tada. 

- Neeeej.

- Ma neeee. - zborno bi zapjevale. - Nego debela, zapuštena. Prasica odvratna, samo je ležala i tovila se. Bile su slike kružile, svi su tako rekli. 

I onda, za buđenje, se stanem na vagu da mi se brojčano potvrdi da ja nisam ona, nisam ta, nije to moje tijelo, razumijete? Na ovu visinu, ona kilaža, a to što me čini tromom je drugi sloj tijela, znate kako to već ide, mentalno tijelo, emocionalno tijelo, tijelo koje se sjeća generacija žena koje su stanovale u ovom mom domu davno prije mene. I to treba oljuštiti. Takva je igra. Ne znam za pravila. 

Fizičko tijelo je gross, ne znam kako se to točno prevodi, postoji li već neki termin koji se ustalio, ili je tek na meni da ga propopulariziram. Odvratno tijelo, grumenasto tijelo, tijelo koje zahtijeva i koje otežava kretnje. I radnji i misli i osjećaja. Kojim smo usidreni na ovom planetu baš na ovom mjestu, dok bi se duša slobodnije pomicala i tko će znati što sve još na sebe navukla od dobroga i od lošega na svijetu. 

Ne mislim da sam duša. Nisam još ni čovjek. Dok god imam na sebi taj osjećaj još po jednog para nogu i još nekoliko pari ruku kojima bi se držala što čvršće mogu za vodu, za zrak, toplinu iz šalice čaja. 

Na jednoj plitici vage je ona, na drugoj laka ko pero ispalo iz jastuka, čitava naša slavna i sramna prošlost. Pa koja pobijedi. U igri u kojoj nema ni dobitnika niti gubitnika. Samo čekanje da se odmota što više toga u ovom krugu, pred našim otvorenim očima, da se zadrži što više tih priča u što više umova, da ih bude toliko i takvih da ih nitko više od muke dosade i srama nikad ne ponavlja. Eto tako. 

manipuliranje slikama

Često mi poznanici šalju slike sa obiteljskih okupljanja, izleta i uopće zabava u koje su uključeni mnogi ljudi odrasli i djeca. Najčešće takve priloge niti ne otvaram. Pisala sam već o tome, govorila jako puno, vjerujem da svi znaju i da je svima jasno da visoko slabovidnoj osobi, tuđe fotografije i videa jedu jako puno memorije, u svakom pogledu. 

U nekom smislu, čak bi i voljela da se naljute na mene zbog ignoriranja, te da uzvrate jednakom mjerom. Međutim, to se nikako ne događa. Ne mogu točno procijeniti, radi li se o nemaru, bezobrazluku ili pokušaju edukacije, ili možda dobroćudnom dijeljenju tipa "naša si i mi te volimo bez obzira na sve!", ali po svemu sudeći, a sudim prema tome kako sami komentiraju svoje ili tuđe slike, radi se o izazivanju ljubomore i zavisti, odnosno, izrugivanju onoga što ne razumiju ili naslućuju da bi moglo biti bolje od onog što će uskoro sami pokazati. 

Ali pošto, a sad pazite dobro, kada šaljete sliku, video, poruku, s nekom određenom namjerom slijepoj ili visoko slabovidnoj osobi, ta slijepa ili visoko slabovidna osoba, vidi vašu namjeru. Ne mora ona biti usmjerena baš na me, kao što na toj slici niste pozirali baš za me. Ali tu je. Prisutna. I ja ju vidim. 

Šta vidim, neće biti uzeto za ozbiljno, jer će svi ostali prisutni najbrže što mogu, prebrisati moje viđenje, glasnim smijehom, izvrtanjem rečenoga, i šapatom "jadna cura, ne vidi, pa fantazira". 

Vidim prazne tanjure ispred male djece zamazanih zbunjenih lica, i komentare, 

- Vidi izjelice, sve je sam/a smazala, ništa nama nije ostalo. Debela - bebela.. 

Curicama obično stave oglođanu kost ili kobasicu u rukice, a dječacima flaše,

- Prasice male i pijandure velike... 

Iako možda ne razumiju riječi, razumiju da se o njima govori i da im se nešto podvaljuje. Sad ovisi o tome koliko će uporan biti glas koji ih prati. Koliko će se često ponavljati ono pijandura i prasica, tolika će biti vjerojatnost da i sami u "šalu" i povjeruju. A dok odrastu, to i postanu: 

- Svi su rekli, pa se ti sad peri! 

- Od malih nogu... Vidi kad je počela!

- Ionako svi već znaju da jesi, jesi, jesi. I mater ti to zna. 

Možete vi plakati i govoriti suprotno, većina je uvijek u pravu. (Sad je vrijeme da se pojavi netko tko će se sjetiti da je baš takva većina ubila našeg Isusa. Ali to se sve rjeđe događa. Ne zato što je zaboravljen stvarni duh Božića, Uskrsa, imendana i slava. Nego zato što nikada nije ni postojao na tim mjestima.) 

Što će se dogoditi? Pokušavat ćete ispravljati nanesenu vam nepravdu, radeći sve suprotno od onoga što se o vama govori i što se od vas traži da napravite. Odbijat ćete hranu, odbijat ćete druženja bučna i zaglušna. Tiho, ne govoreći nikom ništa, jer unaprijed znate (znate iz iskustva), da će vas se prije nego udahnete proglasiti lažovom ili svađalicom. 

Ili će postati baš to što je od početka zacrtano. "Ionako svi već znaju.."

Pa kad slijepa žena kaže: zašto to radite i vlastitoj djeci? Sjećate li se da su to radili i vama, i da ste jako patili? Gurate ih od sebe da bi ih zarobili i svezali za sebe? Jer kad čitav svijet odbaci pijanduru i drolju, doći će plačući k vama tražeći zaštitu? A vi već, iz vlastitog iskustva, znate toliko puno metoda tješenja. Unaprijed znate kako ćete i koliko nježan i prepun razumijevanja biti. Utjelovljenje ljubavi koju sami nikada primili niste. 

Znali biste vi utješiti i mene, kad samo ne bi bila takva bezosjećajna kučka, koja ne razumije šalu i nikad ne ide nikamo ni s kime. Niti emođijem ne reagira! 

I dok normalne, svakodnevne žene troše svoje dragocjeno vrijeme na odabir pravog emotikona, razmišljajući što će i kakvu će reakciju i daljnju komunikaciju proizvesti, ja imam app koji čita bez uljepšavanja ono što vidi, pa kad vidi gladno polugolo dijete, pita prijatelja od povjerenja za neuljepšane detalje, pa kad dvoje ili više ljudi potvrde da je slika uznemiravajuća na neki način, prijavim. Jer ništa drugo ni ne mogu. 

Na svakog smajla koji se kotrlja po podu od smijeha, plače od smijeha ili se smije okolo glave, jer nema ušiju, ta slika tog djeteta je bliže tomu da postane stvarna. 

To su isto i vama radili, vaši najbliži i najdraži, dok su vas uvjeravali da ste prekrasna, smiješna, i da su to svi rekli. Svi osim ne mrgodne žene kojoj stalno nešt smeta. A u biti joj fali. Je he he. Edna stvar - 

- A to je baaa ka laaar!

- A šta će jadna, ne zna šta je to život. Nju ti treba žalit i na to se ne obazirat šta ona kaže. Ništa ta jadna ne zna i ne može doživjet.

mače

A mjesec maj je posvećen majkama i majčinstvu.  

Navodno je to tako od davnina. Maja, boginja po kojoj je mjesec dobio ime, je bila Merkurova majka, a Merkur ono divno stvorenje koje povezuje, odjedinjuje i sadrži u sebi, nebo i zemlju, san i javu, mrtve i žive, žensko i muško. 

Takva je priča, na nama je da ne vjerujemo, pa da prigrlimo trgovački praznik (ili trik), jer zvuči i izgleda stvarnije od stvarnog. 

Očekujmo biti prevareni! 

Bila sam uzela to malo mače zato što je bilo, zajedno sa čitavim leglom, određeno na kontejnersku smrt. Ne znam što je bilo sa drugima, jesu li ih nalaznici razdijelili, prodali ili prepustili sudbini. Znam zašto sam ga ja uzela. Iz sažaljenja, a ne zato što je bilo slatko da curice imaju mace. 

A onda vam dođe neki stariji lik i jednako umiljatim glasom, kakvim vam je prodao priču, traži da mu pokažete svoju malu macu. Da pipne kakva joj je njuškica. 

- Vidi je. Na, na, na, na. 

Kao da ste i sami životinjica. Koju treba pripitomiti. 

Nedavno sam slušala Mohanjija, u jednom od onih videa u kojima govori o životinjama spremnima za klanje, kako ljudi koji su odabrali to zanimanje nikada ne gledaju životinje u oči. Da ih tako uče, kad ih uče ubijanju. Jer kad bi pogledali životinji u oči, vidjeli bi da se boji. Prepoznali bi život u njoj. I ne bi mogli obaviti zadaću. 

Onaj koji, videći da u drugom biću drhti isti život kao što je njegov, i svejedno se odluči na klanje, gubi nešto dragocjeno od svoje vlastite duše. 

Onaj koji je kadar ubiti životinju, kadar je ubiti i onog sličnog sebi. Pitanje je trenutka. 

Sljedećeg trenutka, stariji lik o kojem vam ovdje pričam, je uspio uvjeriti moju majku da je ubio moje mače, zato što mene (da, mene) jako voli, a ja sam prema njemu tako hladna. I to, da mu je bilo toliko neizdržljivo za podnijet, da nije znao što će od sebe. Htio me je nekako kaznit, da vidim što je to bol. Da osjetim istu bol koju i on osjeća. Kad ne možeš imat nešto što jako jako voliš.

Majka mu je postala saveznikom u ostvarenju njegove veze iz snova. Nije to nikakva tajna nikad bila. Niti izoliran slučaj, "naša posebna priča". Obični ljudi obično misle da je to sve jako romantično. Filmski!

Osobno mislim da me je prodala. Zajedno sa svim svojim majčinstvom. 

Tko je kadar oduzeti život. Svjesno. I s namjerom. Zaslužuje li divljenje? A sažaljenje?

čemu služe ruke? (7)

 Epictetus, Encheiridion, 17

Μέμνησο, ὅτι ὑποκριτὴς εἶ δράματος, οἵου ἂν θέλῃ ὁ διδάσκαλος· ἂν βραχύ, βραχέος· ἂν μακρόν, μακροῦ· ἂν πτωχὸν ὑποκρίνασθαί σε θέλῃ, ἵνα καὶ τοῦτον εὐφυῶς ὑποκρίνῃ· ἂν χωλόν, ἂν ἄρχοντα, ἂν ἰδιώτην. σὸν γὰρ τοῦτ᾿ ἔστι, τὸ δοθὲν ὑποκρίνασθαι πρόσωπον καλῶς· ἐκλέξασθαι δ᾿ αὐτὸ ἄλλου.

Sjeti se da si samo glumac u predstavi koju je zamislio scenarist. Ako on kaže da je to mala uloga, onda je mala. Ako je duža, onda je duža. Ako on traži da budeš prosjak, odigraj čak i tu ulogu najbolje što možeš. Isto tako ako si bogalj, vladar ili luda. To je tvoja uloga, i odigraj je dobro. Nije na tebi da biraš. 

 W. Shakespeare, As You Like It, Čin II, Scena 7

 

All the world’s a stage,

And all the men and women merely players;

They have their exits and their entrances;

And one man in his time plays many parts...

Cijeli svijet je pozornica, a muškarci i žene samo glumci; svaki sa svojim ulaskom i izlaskom; a samo jedan čovjek u svom životu odigra bezbroj uloga … 

A)  Pucketanja prstima, pljeskanja, udaranja, bubnjanja. Ruke govore, doslovno i figurativno. Proizvode zvukove. Ponekad znakovitije i značajnije od neizgovorenih riječi. A ako ste dovoljno blizu da ih čujete ili na koji drugi način osjetite na koži, brže i efektivnije objasne, sve što je pjesnik stvarno htio reći. 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, uz popratni tekst: What you see or hear, may not be real (could be staged)... Pinch yourself to reality! 

neplaćeni skrbnik svoga invalidnog četrdesetogodišnjeg djeteta

 U moje se vrijeme, to zvalo sramežljivost: 

- Mimozica, ili 

- Stidljiva ljubičica, ili 

- Samozatajna djevojka, ili 

- Misterion :) 

Danas ste jedan iz "palete", i treba vas se liječiti. 

I mimoze i ljubice i marti misterije, imaju normalne živote. Ako su htjeli i/li se nisu opirali, zajednica im je našla supružnika, pristojan posao. Vode uredne živote. Imaju prijatelje i neprijatelje. Nije im pod must, da ih se voli cijeni poziva u društva. Nerijetko svoj unutarnji život, podijele na društvenim mrežama, a to su oni profili koje ćete pratiti, iako ih ne znate iz stvarnoga života. 

Ovi iz "palete" imaju pretjerano zaštitničke roditelje i nemaju pretjerano realnu sliku o tome kako stvari po njih stoje. 

Kad vam od malena govore da niste sposoban za samostalan život, stvar može krenuti u dva pravca: 

ili se pokoravate autoritetu, 

ili radite sve suprotno, dokazujući da ste itekako samostalan. 

U oba slučaja će vas vaši najmiliji htjeti isprebijati na mrtvo ime; pokoravali se vi ili ne, oni vas vide drugačijima, imaju za to pisani dokaz, fizički su od vas nadmoćniji, društveno također. I zapravo, svjesni vi toga ili ne, ovisite o njihovoj sposobnosti da kontroliraju vlastitu biologiju. 

Biologija je, možda, htjela, da vi budete mozak u obitelji. Majka, je srce. Otac, snaga mišića. Braća i sestre, mali pomoćnici, pripravnici za drugu ili treću kategoriju. 

Ali nitko to ne gleda na taj način. Svatko je svijet za sebe. I ti se svjetovi vrte i mijenjaju kao tv kanali. Zajedno sjedite na kauču, gledate isti šou svatko svojom moćju razumijevanja, zdjela s kokicama kruži. Ali nekako preskoči vas. 

Ne vide vas? Misle da ne zaslužujete? Misle da vama ne trebaju obične stvari, jer ste, jebiga, poseban? 

Kad dođe, ako dođe vrijeme da se osamostalite, nitko vam neće aplaudirati. Vjerujte mi, ne da se uspjeh (štogod to da bilo) ne oprašta, nego će vam i to uvaljati u isto blato. 

Samo bez očekivanja, molim. 

Danas je Vaš Dan. 

;)

sanjač xxx

Počinjem razmišljati, o tijelu djevojke u kojem se nalazim, kao o tijelu djevojke u kojem se nalazim. Mislim da mi je zato bilo teško, jer sam ju gledala kao na - višak. 

Ali da nju nisam smatrala viškom, bih li bila ova koja jesam? 

Bih li bila u stanju tješiti taj splet kostiju, žila i sluzi koji drhti čekajući smrt, da sam ju smatrala više svojom, a manje sobom? Bih li imala milosti? 

Ili bih i sama mislila da ne zaslužuje bolje od ovoga što prima? 

Zanimljivo je, i zapravo zabavno to što, kad mu se nanosi bol, s namjerom da boli!, kad krvari i kad možete čuti hrskavicu kako pucketa ko žeravica, vas zapravo ništa ne žari. Kažu da je tanka granica između ugode i bola, i istinu kažu, jer je mozak toliko zbunjen, toliko van svega da ne zna kome pripada, onom zluradome pravedniku, ili onoj krpi na podu koju će već netko kad-tad pokupiti sa sobom. 

Ni kad vas smotaju u povoje i zavoje, ni kad vam prespajaju žice, ni kad vas vraćaju na svoje mjesto, ne znači ništa. Vas unutra nema. 

.. 

Boli vas tajna koju će svi isplesti oko vas, a za vaše dobro. 

Šaputanja. 

I muči vas, koju laž reći ljudima koji će možda pitati za nju. 

 

čemu služe ruke (6)

Za ljuljuškanja. Gingolavanja. Uspavljivanja. Ugodna ritmička treskanja dojenčeta dok ne utone u san. 

Nitko, naravno, nikad ne pita dojenče, niti o tome misli, jesu li držanja po rukama ili dodavanja iz ruke u ruku, njemu ugodna. Radi se o radnji, koja se podrazumijeva, koja se - tako radi od vajkada.  

Ne mora bebu držati majka, iako je to prva asocijacija. Niti se mora nužno raditi o određenoj dobnoj skupini, iako je to prva asocijacija. 

Promatrajući ove moderne, mlade mikro obitelji, čini se novim običajem da dijete "putuje" od ruke do ruke, sad oca sad majke, sad slučajnog posjetitelja, onda kad ima osigurano svoje mjesto u kući, a da se, onda kad je van te sigurne kuće i tog sigurnog mjesta, ostavlja samo, da se "čeliči". 

Očekivano, dijete nervozno plače. 

A kad nervozno plače, tad ga se umiruje jednako nervoznim treskanjem. 

- Stalno me sramoti. - objašnjavate znatiželjnima i zabrinutima. - Ne znam šta mu je sada. Stalno nešto. 

Mlade, pametne i sveznajuće majke, nerijetko idu sa uvjeravanjima. Pravdaju se i prepiru sa djetetom koje je u dobi od jedva dva sloga, riječju, pravdaju se i prepiru sa samima sobom, to niti ne znajući. 

Pa drmusajući muče jadno biće, onako kako iznutra muče sebe, misleći da se umiruju. 

Ima nečeg, definitivno, u ritmičkome gibanju tijela, ako se radi o voljnom, a ne prisilnome. Iako vas gomila ili prilika može privoliti da se gibate skupa s njome. 

A onda, tko živ, a tko mrtav. 

Po crnim kronikama se može čitati da je rastresena majka nekontrolirano treskajući bebu počinila infanticid. Ovako sročeno zvuči još strašnije. Nikad se ne spominje otac. Možda zato što za oca, zakoni ne predviđaju baby blues i slične olakotne okolnosti koje još uživaju žene. Pa se - prebacuje. 

A možda oca niti nema. Možda se radi o liku iz bajke, koji se pojavljuje samo kad darove nosi ili kad doprinese priženjenu obitelj. Koja će dalje zaplitati radnju  zagorčavajući postojanje ovima koji bi inače samo htjeli spavati.  

Uspavati vas može bilo tko na bilo kakav način. Sanjarenja i snatrenja su druga priča. Samo treba paziti da, ako dosegnete odraslu dob, da ne potonete u njima. Tamo nema ruke koja bi vas mogla spasiti. 

naša četri zida

Bolje je učiti na tuđim greškama i bolje da vas tuđe greške nađu u što ranijim godinama, po mogućnosti dok vam još mozak nije zapleten u društvene konvencije. A tijelo ako izdrži, izdržalo je. 

To vam je onaj sindrom dežurnoga krivca. Znate ono, nit luk jeo nit luk mirisao, a smrdi po luku. 

E, tako sam ja uvjerena bila da su moji roditelji najgori ljudi na svijetu, i da mi tijelo nije izdržalo, umrla bi u toj zabludi. 

Oni su jednostavno bili od onih koje se izguralo na istaknutija mjesta u svim društvima u kojima bi se našli. Moguće da su sami to tražili, ali vjerojatnije da su bili od onih koji bi zadnji shvatili kad se trebalo slegnut i bit tiho. 

- Pusti, nek se pizde istrče prve, pa ćemo mi vidit šta ostane - 

Mudrost svijeta, mentalitet lešinara. Što ne znači da su mama ili tata bili tip grabežljivaca. 

Uglavnom, moje je djetinjstvo prošlo u tome da mi nepoznati ljudi očitavaju bukvice pred mojim roditeljima za stvari za koje dijete, a kamoli bolesno dijete, nije moglo biti krivo. Moji bi se roditelji solidarizirali s tim meni nepoznatim ljudima, i pred njima, i nakon njihova odlaska. 

- Jesi čula šta ti govore, nemoj me više sramotit! 

Vrlo efektivan način poučavanja. 

Kad sam došla do godina da imam dovoljno snage i sposobnosti da sama kažem nešto u svoje vlastito ime, najprije sam pokušavala govoriti mami. Jer ipak je ona ta koja je sa mnom bila i patila i pratila i znala kako cijela stvar radi. 

Jer, nije bila nikakva rijetkost niti to da im, preda mnom, kažu: 

- Ni dite niste znali napravit kako bog zapovida! 

Majko, rekla bih joj, oni to ne govore meni, govore vama. Ja nisam učinila ništa sramotno ni krivo, nitko nije ni na kakvoj šteti zbog toga što ja u svojoj sobi dišem ili ne dišem. Nego ti slušaj i gledaj sebe, pa popravi šta možeš popravit, ako nemaš šta odmakni se od budala. Ako ne možeš ignoriraj, pravi se mrtva, možda oni odu. Ako ne odu, onda sve u božje ruke. 

Uvijek je birala društvo, svijet i druge ljude, radije i prije nego vlastiti mir. Strah od ljudi je uvijek bio prije straha od boga. 

- Znam ja to sve - rekla bi - Ali ne mogu ja sad ispravljat krive drine. 

Pa je, da zabavi ruke, valjda, i prevari mozak, izabrala iskrivit pravu? 

Jer mogla je, mogli su oboje, mogli su svi skupa, makar ostat mirno. Otrpjet tih deset minuta društvenih tirada, pa se vratit u privatnost svojeg doma. 

Cipele i odijelo, ispred ulaznih vrata. 

Kad ideš u dječju sobu, ideš u papučama. 

Da se sve to nije događalo dok sam bila mala, dogodilo bi mi se sada odrasloj, i sada odrasla ne bih znala što mi se događa. Vjerojatno bi samo prebacila krivicu na vlastito dijete, kućnog ljubimca ili namještaj. Ovisno o tome što bi imala, i cijenila kao svoje i kao takvo, nebranjeno. 

Jer, znate, oni znaju, znali su i tad. I radili su to namjerno i svjesno. To je modus kukavica, onih koji su odgojeni misliti da su svi za nešto krivi: svi se rađamo sa istočnim grijehom, štogod da taj značio i kakogod da se tumačio. 

Inače bi trenutna nemoć izbila u bijes koji bi šaku zabio u zid. Ali ne, zid ne plače i ne moli da prestanete. Zid vrati udarce jednakom žestinom, i izdrži duže od kože i kostiju. 

A vi tu stojite s jedinim tim razlogom, ispušni ventil, filter kako god. Za to ste stvoreni. Zato su vas napravili, kad već ni za šta drugo niste. 

U vrijeme mojeg odrastanja, ta su se kažnjavanja, ispravljanja krivih drina, dešavala javno. Pred ljudima, susjedima, rodbinom i svima koji bi prolazili. 

- Vidi je, vidi je prasice, kurve, lažljivice... štogod već... Pojela je, ukrala je, prevarila... 

Razlozi su uvijek isti, banalni i nebitni do bola. Ne bi se ni navodili. Svi su znali. I mala djeca, i ptice na grani i maleni mravi. 

- Mama, mama, zašto teta tuče branku? 

- Zato šta je zločesta. 

- Zašto je zločesta? 

- Muči nemoj da i tebi dam, znaš. U kuću ulazi, brzo!  

(U privatnost naša četri zida.) 

u tuđim očima

Anđeo u mom kompjuteru mi je skrenuo pažnju na film u kojem je jedan od glavnih sporednih likova slijepa djevojka, ne bi li, gledajući iz daljine shvatila što mi se dešavalo, ili vidjela kako se činim običnima. 

Glavni junak filma je tinejdžer koji živi sam sa majkom u malom gradiću blizu oceana, sasvim običan život, potpomognut činjenicom nedostatka muških figura. 

Uopće, kroz čitav film ne pojavljuje se odrasli muškarac osim kratke epizode nasilnoga oca prijateljice iz razreda, koji naposlijetku i sam dobije bubac u glavu, nakon kojeg naš junak - odraste. 

(Zalijepit ću poveznicu do filma ispod posta, pa da podijelimo dojmove poslije..:)  

Junakova majka, u nastojanju da se sprijatelji s majkom naše slijepe djevojke, pozove ih obje na večeru, i tu slijedi dobro poznati dijalog: 

- Čula sam, je li to istina, da su slijepi ljudi, khm, razvijeniji od ostalih ... 

- Ne znam koliko smo razvijeniji, svi to mogu, ali mi smo prisiljeni koristiti više i ostala osjetila, znate, svi mi imamo osjetilo sluha, njuha, mirisa i dodira ... 

- Da, da, da, sve ja to znam, ali vid ... zar ti ne nedostaje 

- Slijepa sam od rođenja, tako da to ne znam.  

Prije te scene, bila je scena panične pripreme: ona je slijepa, kako ću se ponašati, o čemu ćemo pričati: 

- Oh, pa valjda, pretpostavljam, kao i sa svim drugim običnim ljudima ... 

Nakon te scene, kad odrasle gospođe izlaze vani, a djeca ostaju sama, majka slijepe djevojke želi da što prije odu, majka zdravog dječaka je jako zabrinuta za njega: 

- Jesi li siguran da ćeš biti u redu, nerado te ostavljam (samog) 

Inače, cura je jako zgodna, kako već jesu ljudi s viškom te drugačije energije (direktor filma je odabrao bujnu plavušu za tu rolu), i podnosi vrlo mirno i s dozom humora* i tinejdžere koje ju stalkaju i dovikuju za njom, i nestrpljivu nervoznu majku i sve što joj se dešava: 

- Zašto je tvoja majka tako zla prema tebi? 

- Nije ona zla, jednostavno je takva. 

_____________________________________

* Da ponovimo ovdje, još jednom jer nikad nije dosta, što je to humor: Humor je sredstvo pomoću kojeg lakše prebrodite teške situacije i teške ljude, i vrlo je često protumačen krivo, ali kako se tumači, u trenutku, nije bitno. Nakon trenutka, više nije humor.  

** Map Reader 

ili copy/paste: 

https://m.youtube.com/watch?v=_m4xPr274gw

čemu služe ruke (5)

 Dragi Djede Mraz, 

ove godine pišem tebi, radije nego malom Isusu, jer je teta Nata rekla da maleni Isus ne nosi poklone, nego da se trebamo mi pokloniti njemu, da ne nosi darove, nego da je on dar. 

Možda je to istina, a možda se radi o nekoj igri riječi, jer zapravo nitko ne želi dobiti tuđe dijete na dar: Pogotovo ne oni, koje se tretira kao da su i sami djeca, ili koji zbog bilo kog razloga i na bilo koji način, žele ostati vječno dijete. 

U vezi s time i baš zbog toga, se nadam da nećeš tjerati vilenjake da prave igračke kojima namjeravaš usrećiti nekog. Svi se dobro sjećamo i znamo, - ta nije li Božić nekom svaki dan! - kolikog je vijeka takva sreća. A polako doznajemo i da su stvarni vilenjaci zapravo djeca iz zemalja trećeg svijeta, ona kojima je dopušteno sjediti uz bok sa stvarnim odraslima, dokazivati se radom i dobiti nagradu za nj. Dočim je nama dopušteno samo (za)željeti. A onda se i tu želju, prilagodi situacijama i potrebama i mogućnostima naše vječne djece.

Zato, makar tebi, ove godine neću listati želje, radije ću ti pisati o onome što ne bih željela da se ponovi i da bude: 

Ne bih željela da mi netko, itko, bilo tko, stavlja u glavu misli koje nisu moje. 

Ne želim da mi otimaju riječi iz ustiju. 

Ne želim da mi govore što sam htjela reći ili što u stvari mislim. 

Ne želim da mi broje zalogaje. 

Ne želim da se proglasi duhovitošću pokušaj da se nekome za stolom otme hrana. A pogotovo ne bih htjela da se svi glasno smiju kad taj pokušaj uspije. 

Siromašni i napušteni nisu oni koji se skupljaju okolo kazana s bakalarom, grahom, fritulama ili vinom na gradskim trgovima. Isti oni, uvijek gladni, a punih usta, crijeva i džepova. Kojima je uvijek malo svega, da moraju uzeti i ono malo nečega što stane u dječju ruku. 

Koja nije na poklon, nego za poklon. Koja ne nosi dar, nego je na dar. Možda je to ta igra na maloga boga? 

Voljela bih da mogu pojesti svoj krumpir na miru, bez rasprava o tome je li pravilno krUmpir ili krOmpir, je l mi draži restani ili pire, ili hoće li mi naškoditi ako ostane i za sutra. 

Voljela bih da mama ne plače u samoći, i da uopće nitko ne glumi veselje, oduševljenje i zajedništvo onih pet minuta kad znaju da ih se snima. Tako da se do dogodine uzmognu korigirati, u čemu sada griješe. 

I uopće, otkad mi je ta gomila stranaca odjedanput postala obitelj? Nismo li ubili stari narodni običaj "od kuće do kuće u koga je bolja sarma" ono kad smo se složili da je sve to izmišljotina klera, i vratili starog dobrog Tebe? 

Da proslijediš vrući krumpir gdje god, kako god i kome god znaš, da će ovo pismo moći pročitati s novim razumijevanjem. 

zlocesti zidovi

Što se dešava između vaša četiri zida ne bi se trebalo ticati nikoga osim vas i onih s kime te zidove dijelite. 

Sve su sretne obitelji sretne na isti način. Nesreća, ili nesretnost je ono po čemu se razlikuju jedne od drugih. 

Rekla bih da su i sreća i nesreća individualne. I da su veliki pisci, i izumitelji skraćenih verzija onog što zovemo univerzalnim istinama, samo davali sebi na važnosti. 

Ali dok na druge ljude i na same događaje, mnogi od nas ne mogu (uspješno) utjecati, uvijek možemo utjecati na to kako jedne i druge doživljavamo. I to je ono što naše živote čini manje ili više sretnima. 

Jednom mi se dogodilo, kad sam bila već u odrasloj dobi, da mi je neka žena, također odrasla, na ovakav način opisivala što sve propuštam: 

- Pazi, pazi, sad prolazimo blizu jednoga zida, sivoga, ružnoga, fuj-fuj. Sad će skoro počet grmlje koje strši preko. Ljudi zasadili sebi da imaju, baš ih briga za nas prolaznike. Sad smo blizu parkiranog auta, jednog bijelog, prljavog, fuj-fuj, treba napisat "operi me", davno nisu... 

Nasmijala sam se naglas uz komentar da se osjećam sretnom i blaženom zbog činjenice što ne vidim famozni "svijet oko nas"! 

Ona uopće nije bila svjesna da nije rekla ili da nema reći ništa lijepo, ili na lijep način. Uglavnom, nije to više ponovila. Makar ne sa mnom. 

Znam da postoje ljudi koji bi krenuli u rasprave tipa, tretiraš me kao infantila, reci mi samo bitno, a opise i tumačenja sačuvaj za djecu. 

Kao djetetu događalo mi se to češće. Svima nama jest. 

Kad zviznete nožnim palcem, zakačite laktom, ramenom ili koljenom, pa kad odrastao netko vidi krastu, ranu ili modricu, da kaže: 

- Zločesti zid / pod / ormar... - pa otvorenim dlanom udari po njemu - Na, na, neka tebe malo boli. 

Jer oni ne vraćaju udarce. Njih ne boli. Ili nam makar ne daju to do znanja. 

Eto to nam se dogodilo. 

Trebate plakati, vikati, boriti se, jer "život je borba", treba vratiti istom mjerom, inače bol neće prestajati. 

Kad vam pričam ovo sve, ne pričam vam zato da biste pomislili kako se i u finim kućama događaju strašne stvari i kako su fini ljudi, fini samo prema vani, pa likovali "na, na!". Pričam vam o tome da biste vidjeli kako je u stvari taj obrazac toliko duboko urezan da ga se ne mogu otarasiti čak ni oni koji osim toga da ga se otarase nemaju drugog posla. 

Ne pomiču se zidovi stvarno. Ormari nemaju funkcionalne nogice, zato se sada rade & kupuju oni bez nogara. 

Podovi i stropovi ne mijenjaju mjesta kako im je ćeif. 

A niti najmlađa niti najslabija od vas, gubi svijest, razum i sposobnost rasuđivanja zato što ju je opsjeo zao duh iz nepoznate dimenzije. Pa joj nanosi bol, ostavlja krvave ožiljke i velikim debelim kažiprstom "ššššt!" brani govoriti o svemu što vidi i čuje.

kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

nutra - van

Mlada je mama skuhala kašicu, sve prirodno iz eko uzgoja, kontrolirano i po provjerenoj proceduri, i uzbuđeno utrpala punu žlicu u ustašca svojeg mladunčeta. 

Dijete je zaplakalo, i njoj je bilo neugodno, da netko ne bi, čuvši krikove, pomislio da ga zlostavlja. 

Brzo je pozatvarala prozore i vratila se svojim naporima da nahrani čedo. 

Nije joj bilo jasno u čemu je stvar: majka marija i sve njene prijateljice su pričale kako se njihova djeca u tome "guše" od gušta. Kako je to prekrasno nešto, a ne samo zdravo. 

Sve je napravila kako je čula i vidjela od njih. Ponovila točno sve korake. Što nije u redu s njenim djetetom?? 

Svekrva, jetrva, šta joj ta žena već dođe, je utrčala u kuhinju i vidjevši da je dijete crveno od plača, viknula: 

- Pa jesi li pustila da se o'ladi? Ne direktno sa vatre! Izgorit će joj pluća! 

Mlada je mama gorko zaplakala: kako joj je to mogla reć? zar ne vidi koliko se trudila? kako je sve očistila, pripremila, servirala, u one nove zdjelice specijalne za bebe??? 

Nije joj ništa rekla, naravno, progutala je uvrede, neće se ona spuštat na te razine, ali doće maca na vratanca, kad tad će se to njoj vratit. 

Mladi je tata, vrativši se s posla, primijetio da je mamica tužna i žalosna, i ona mu je sve rekla, i kako se ona trudila i kako se svekrva OPET istresla na nju, i kako to sve teže podnosi. 

- Ljubomorna je jer vidi kako si ti dobra i zgodna i kako te ja puno puno volim. Pusti ludu nek govori! 

To su vam ti komplicirani obiteljski odnosi. Mutatis mutandis. Isti u svakoj velikoj zajednici.  

Meni je ova priča pomogla da shvatim, zbog čega je osjetilu vida dana toliko veća prednost pred ostalima. 

Nitko zapravo ne gleda svojim očima, gleda tuđima. 

Naravna stvar da očima ne možete vidjeti toplinu ili hladnoću, to gledate kožom. Rukama, licem, jezikom. Ima naravno nečega i u iskustvu, i u sjećanju, točnom oponašanju viđenoga. Ali koža je daleko glavnije osjetilo od oka. 

Malena je uvijek bila boležljiva, dijagnosticirana joj je astma dok je bila u povojima, ali nikad nije morala koristiti pumpicu, i uvijek je imala slatke kraste po usnama i obraščićima. 

Tako je pisalo u kartonu, i tako se svima pripovijedalo. 

Ja ne znam kako izgledaju slatke kraste, a kako gorke, ali prije mislim da se radilo o opekotinama. 

Druga kćerkica nije imala dišnih ni kožnih problema, iako je naslijedila i sobu, koja je ispala glavni krivac zbog vlage (bilo je preinaka i preuređivanja i izoliranja i štemanja i gletanja), i robu i roditelje. 

O njoj se brinula patronažna, jer se mama teško oporavljala od šokova koje je doživjela u rodilištu. 

 

~~~

Poremećaj u prehrani je najčešća i najteža boljka našeg vremena, bilo da se radi o pretrpavanju hranom, ili odbijanju iste, ali nekako slutim da je razlog ovakav kako vam opisujem. 

Važnije je oponašati druge, nego slušati vlastito tijelo. 

Kad ovo kažem naglas, žene me obično zaskoče onom o pasenju očiju, štogod da to bilo.

- Uf, kad bi slušala tijelo ne bi prestajala žderati. Koliko su oči gladne. Nemaš ti pojma. 

Da, nasreću. 

Usput, jeste li ikada vidjeli kako slijepa osoba jede? To je zato što ju nikad niste ponudili. 

- Ajde draga, uzmi, nemoj se sramit... 

Da, ali šta? gdje? čime? 

Je li čvrsto ili proljevasto? 

Razumijete? 

:D 

Druga stvar koja se da primijetiti jest da ljudi razumiju da doživljaj i iskustvo svijeta, s pripadajućim reakcijama, dolazi iznutra. Ali kao da nisu sigurni što to točno znači, ni kako izgleda: kao ovdje sa slatkim krastama, ili uopće s alergijskim reakcijama na hranu ili pelud ili štogod. 

Tijelo se brani, izbacuje, pocrveni, nateče ili se ospe točkicama. Uzrok - nepoznat. 

"Ajmeee šta ti je to modro na nadklakticamaaaa" pa peri deri, a ako se ne da oprat, "Ajmeee biće ti je nešto naškodiloooo. Možeš li se sjetit šta si jela?" 

Oh neee, nije moguće da sam te ja malo jače za ruku uhvatila.

 

p.s. 

Curica iz ove priče je sada studnetica sestrinstva, želi raditi na dječjem odjelu, da bi mogla pomagati djeci poput sebe, i iz svima nerazumljivih razloga, ne podnosi majku. Majka se tješi da je mala ljubomorna na nju (jer vidi kako je ona uvijek lijepa i sređena i kako je svi paze i vole). Selo kaže da mala vidi kako joj majka pati pa ne želi ponavljat njene greške. 

Mala ne misli ništa, ponekad je grize savjest jer je prirodno da su djeca privrženija majkama nego strancima pa ne zna što to s njom nije u redu, ali osjećaj naoko bezrazložnog straha, od te nježne žene, je prisutan i jak.

preobrazbe (5)

Na zadnjem obiteljskom okupljanju, moja je velika sestra osjetila potrebu pričati svima kakvo sam nestašno dijete uvijek bila. Ona je uvijek bila pri ruci i od pomoći, a ja sam uvijek bila tvrdoglava i neposlušna, trebalo mi je sto puta ponovit jednu stvar da bi napokon i odradila to što se tražilo, tako da su se svi bojali da ih ne osramotim pred drugim ljudima. Morali su svašta izvodit i izmišljat: Ona mi je čak odlazila na roditeljske pravdat izostanke, jer je mami i tati više bilo neugodno, koliko sam neopravdanih skupila bila. A sjeća se dobro i da sam je znala namlatit ko magaricu. Tako jako sam je tukla šakicama u bubrege da je još sve i sada boli kad se sjeti svega...

Kad se dugo ne viđate s nekime, možete sebi priuštiti taj luksuz da prilagođavate uspomene.  

Ne znam je li velika sramota to što ja na nju, nemam nikakvih uspomena. Ružnih, niti lijepih. 

Moja prisutnost u roditeljskoj kući i, uopće, sudjelovanje u onome što bi netko mogao nazvati zajedništvom, privrženošću i zaštitom obitelji, realno je bila minimalna. Kad nisam bila po bolnicama, bila sam na terapijama. Kad nije bilo terapija, bila sam s bakom i djedom. 

Dva potpuno različita svijeta. 

U jednom sam, čini se, bila i fizički prisutna, u drugome u kojem nisam, izgleda da sam bila još prisutnija.

Obitelj je samo mali dio veće društvene zajednice. U kojoj svatko ima svoje mjesto. U kojoj je svakome dana uloga koju treba odigrati. 

Moje postojanje, tumačenje ili značaj, moglo se gledati kao "onaj trn", znak, znamen, osveta i kazna oholima, moćnima i bogatima. 

- Imaju oni, ali šta će im svo blago kad nemaš zdravlja. 

- Bolje je siromašnom a zdravom, nego bogatom a bolesnom. 

- Sve bog vidi i sve bog zna. Svakome po zaslugama. 

I 50+ godina poslije, moja bi velika sestra radije rješivi problem, umjesto izmišljenog. 

Realno, sljepoća nije bolest. Samo se trebate moći prilagoditi, i prihvatiti

da niste taj koji je bogomdan da zna i može sve bolje samo zato što ima par godina više. 

Pa možda i u onome realno slabijem od vas, moći steći saveznika. 

Amare est velle. 

Ljubav je volja. 

Volja, koja slijedi ono što govori srce, umjesto da sluša što govore ljudi. Volja da se boji boga više, nego ljudi. Volja da ispriča svoju priču. Svoju. S povjerenjem da će sve što se desi nakon toga, biti preobražajno. 

strašna kao vojska pod zastavama

"Skloni pogled svoj s mene, jer me zbunjuje..." 

Tako je govorio Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama. 

Na koliko se različitih načina može protumačiti nečija prisutnost? 

Onda kad ništa ne govorite, ništa posebno ne činite, ništa ne pokazujete. Kad ništa ne tražite, ne zahtijevate, ne pokušavate iznuditi ni izmanipulirati. Jer vam ništa ne treba. 

Samo dvije stvari, sami možete očekivati od drugih, i samo te dvije stvari, drugima padaju na pamet kad ne znaju kako tumačiti.

1. ili mi nešto želi uzeti, 

2. ili mi nešto želi podvaliti (Pa idem onda ja to učiniti prije, i ispast pametan pred samim sobom).

Ma ništa, samo brojim u sebi, koliko me puta spasio moj čudan, zamrznuti pogled, koji nije s ovog svijeta. 

Pametan je uzmak, bolja polovica hrabrosti. Likovi, naime, a ovo govorim bez pretjerivanja ikakvoga, likovi imaju običaj mozgati o tome što su vidjeli, pa donositi zaključke da ti pamet stane. Onda samo moliš boga da nisu preglupi, preagresivni i da nemaju puno prijatelja koji će se boriti za njihovu stvar. 

prijatelji mojih roditelja

Moji roditelji nemaju prijatelje jer su sav svoj život posvetili meni. Ljudi s kojima su se povezali i s kojima su održavali kontakte, svi su bili vezani uza me. Liječnici, terapeuti, patronažne sestre, kao i svi oni koji su, iz bilo kojeg razloga našli za potrebno ponuditi pomoć. 

Da nisu imali mene, imali bi svoje živote. 

Da nisu imali mene, imali bi drugačije živote. 

Da nisu imali mene, imali bi prosječne živote, ni po čemu ne bi odskakali od uobičajenosti. Ljudi bi na njih gledali kao što gledaju na bilo koga, a vjerojatno je da ih ne bi gledali uopće, da bi ih pustili na miru da rastu i padaju kako to radi i sav normalan svijet. 

Od svega mi je bilo najteže prihvatiti - mislim da to još ni nisam prihvatila - da njima nikako ne odgovara da meni bude bolje i da ja budem sretna. 

Kad mi je loše, oni imaju "posla", "obaveza", razloga za pokazati brižnu rastresenu nemoć. Kad sam nesretna, oni imaju o čemu pričati, tražiti lijeka, biti zahvalni što uvijek imaju opravdanje, koje ja neimam. 

Sjećanja koja imam na događaje iz roditeljskog doma, povezujem sa osjećajem gladi. I fizičke boli. 

Drugo ništa ne znam. 

Kuća puna meni nepoznatih ljudi koji su dolazili žderati u moju čast i za moje zdravlje, a meni donosili plastične igračke, da me razvesele. Prodavali tablete da apetit, jer sam premršava. Slaba. 

Ne pamtim, jer vjerojatno nikada nisam ni znala, njihova imena. Ne sjećam se spomena po imenima. Rijetko kad su bili isti. Uvijek drugi, neki novi, bolji i stručniji.

Moderniji. 

Kao kada samci, koji to ne žele biti, nabave psa pa odu u park. 

Pas možda može napraviti štetu, možda može ugristi, onečistiti, može nekog prestrašiti. 

A što može dijete?

promatranje ptica

U nedostatku bolje zabave, zurili smo kroz prozor. Nebo je bilo čisto, bez ijednog oblačka, i slutilo se da igra neće proći bezazleno. 

Igor je počeo cupkati nogom. Najprije petom pa prstima desne, pa lijeve, pa desne, pa sve brže lijeve, kao da pokušava ubrzanjem s mjesta lansirati samog sebe u pravcu gore. 

Uslijedilo je i lagano lupkanje punim dlanom po bedru, zatim zijevanje. 

Pretpostavila sam da zamišlja, ili se pretvara, da je pridruženi član nekog heavy metal banda, i da udara u bubnjeve ili klavijature. Udaraljkaški, žičani, koji god instrument da mu je bio na pameti, bilo mi ga je žao. 

Trudila sam se što neprimjetnije disati, jer sam instinktivno znala da bi šum, mig, bilo što mimo "sadašnjeg trenutka" moglo pokvariti "doživljaj", a onda sam primijetila da je primijetio da su se na čisto plavom nebu pojavile dvije ptice. 

Vrtio je glavom, zijevajući još uvijek svoju melodiju, bez zvuka, a onda me gurnuo laktom: 

- An! - to sam prevela kao "Vidi!". 

- Da, - rekla sam - Ptice. 

- Točkice. - ispravio me.

Odšutjela sam. 

- Ok. Upravu si. - složio se nakon nekoliko trenutaka. - Dvije. Da budemo precizniji. Jedna veća, jedna manja. 

- Jedna bliže, druga dalje. - prošaputala sam. 

- Fantaziraš. Ne možeš to znati sa ove daljine. 

Ali, on naravno, može reći, da je jedna veća, od druge. 

- Vidi, kako trepere! - uzbuđeno je dodao, ne prestajući treskati glavom, na istu onu pjesmu. 

- Mašu krilima. 

- Ti si luda. Šta će mahat, na ovoj visini?! Na ovoj se visini ide uiiiiiii - ispružio je ruke poput aviona zaustavivši lice tik do mojeg lica. 

I da nije bilo onog vibrata u glasu, koji bi netko mogao nazvati hrapavim i "opasno seksi", dočim se radi o prigušenom bijesu, znala bih da je ljut, i da se jedva suzdržava da nešto ne razbije. 

Glas koji je strah iscijedio iz mene, isti onaj netko bi preveo kao zvonku radost. 

(Smisao za) humor je sredstvo koje vas navlaži da ne biste teško nastradali. 

Priroda nas spašava, onako i onda kad sami nismo sposobni ni svjesni. 

To mi je potvrdila, preletom onih dviju ptica, točno pred mojim očima. Bila su to dva bijela galeba, približno jednaka oblika i veličine, mašući snažnim krilima u ritmu je'n - dva. 

- Hm. Zanimljivo. - rekao je Igor. - Bila je to optička varka. Stresao nogavicu i izišao iz sobe.

### 

Dvoje ljudi mogu gledati istu stvar u isto vrijeme, i vidjeti ju na potpuno različit način. Da je to tako, možemo se uvjeriti svakog trena, zbog toga se, naime, ljudi stalno i svađaju. Svatko nastoji uvjeriti onog drugog da je njegova slika svijeta, ona koja je točna i istinita. 

Zato što nisam sigurna, ili bolje reći, zato što jesam sigurna da nešto s mojim fizičkim očima nije u redu, nikada se, ili se vrlo rijetko upuštam u bilo kakva prepiranja. 

Na isti način: Kako mogu biti sigurna da sam čula nešto tako kako ću tvrditi da sam čula, ili da sam osjetila, ili shvatila nešto na način na koji jesam? 

I zbog čega bi moje cijenjeno mišljenje, bilo točnije, važnije ili bolje od nekog i nečijeg drugog? 

Nekada se davno, išlo u ratove zbog takvih stvari. Danas se napiše knjiga ili znanstveni članak, pa izdavač, ili institut koji će ga objaviti i stajati iza njega, određuje njegovu težinu, za sve nas slučajne prolaznike. 

- O-ho-ho draga, to će ti biti jako teško dokazati, jer čitav poznati svijet i sva priznata znanstvena zajednica stoji iza tog i toga... 

Kad vam kažu da Snaga Klade Valja, a Um da Caruje, promislite ponovo. 

Snaga množine. Ili čisto zastrašivanje. Tako um djeluje.

Igor se ne bi upustio u prepirku s nekim tko je fizički veći od njega. Podvio bi repić kao maleni psić. Ali nema taj isti problem kad je s nekim poput mene. 

Voli pobijediti. I nije mu bitno, što su omjeri nepravedni, niti tko je u pravu. 

Meni je ovaj "eksperiment s zurenjem kroz prozor" bio zanimljiv jer se dalo naslutiti da on, ili nema osjećaj za prostor, ili ne može vidjeti "dubinu". 

Jednu je pticu vidio kao veću, drugu kao manju, i bez problema bi se svadio s onim tko bi rekao da su jednake veličine, ali na različitim udaljenostima od točke promatranja. 

Mislim da je Carl Sagan, na sličan način objašnjavao postojanja višedimenzionalnog svijeta bićima iz točkograda. 

Ili sam zaista polupala lončiće. 

 

divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!

rengenske oči

Ovako to ona ispriča:

- Bolila me ruka pa nisam mogla radit po kući, a vidim sve mi šporko. I uzmem samo malo vima za oprat lavandin, kad ono nešto ko da me gurnilo s leđa, svom snagom sam tresla glavom u lavandin. Opće ne znam šta mi se desilo. Ničega se ne sjećam, valjda sam izgubila svijest. Kako to najedanput, stravična bol. Ko da se prišulja..Skroz iznenada. 

Svi smo mi slijepi na svoj način. Biramo što ćemo vidjeti. A čemu ćemo naknadno smislit opravdanje. 

Obično, zbog mira u kući, odlučimo vidjeti sve isto kao ona osoba koja "vodi glavnu riječ". Ili ostavlja takav dojam. 

Znate onu školsku: tko se prvi složi s vama, taj je najpametniji. 

Prva dvorska dama. Najbolji prijatelj. Osoba od povjerenja. Ona na koju se uvijek može računati.

Dvorske lude ulogu, dobije onaj tko ne može ne izreći da on sam vidi nešto drugo. 

Satiričar. Ili naivac. 

Dežurna budala. Ili dijete nevino iz Careva novog ruha. 

Liječnica ju je poslala na snimanje, i nisu joj falatibože, ništa našli, nema zla. Ruka je, doduše, natučena, to je još odprije bilo, ali falabogu nema loma. 

Kaže, sva hepi, govori: 

- Kako su prije bili davali one velike crne plastične slike sa rtg-a, pa si mora pazit da se di ne škorca, jer ti onda neće specijalist moć točno pročitat šta vidi. A sad sve fino, gospodski, daju ti na cd-u.. 

Inače, bolnica ima obavezu prijavit nadležnim službama ovakve slučajeve očitog obiteljskog nasilja, ali to nikad ne čini. 

Dapače, ako se obratite tražeći pomoć, reći će vam "raspitajte se sami" ili "svaka preporuka bi bila kontraproduktivna pogotovo sad kad se osijećate ranjivo",

- Da se ne osjećam ranjivo zar bi tražila pomoć?

Kako nama sustav izlazi u susret, a mi o njima tako.