Neke se stvari vide puno bolje, tek kad vam život da priliku da se dovoljno daleko odmaknete od njih. Koliko je to "dovoljno daleko", nikad sa sigurnošću ne možete znati, a da li se radi o starom sjećanju ili o novim očima ili o boljem razumijevanju, ionako je stvar semantike.
U tom svjetlu pogledajmo priču koju iznosim:
Nakon dugog, predugog, nekoliko godina dugotrajnog bolovanja, profesorica kemije, koja je na svoje radno mjesto i došla kao Strašna (o tome će biti druga priča), i koju nitko drugačije nije ni mogao upamtiti, svojim fizičkim izgledom, koliko promijenjenim nitko nije ni mogao znati, dodatno je šokirala i učenike i nastavnike i cjelokupno školsko osoblje i posjetitelje: nosila je, naime, periku. I svi su vidjeli, bez da im je itko skretao pažnju na to, da je perika, perika.
- Loše, loše. - bio je najčešći tihi komentar - Nevjerojatno da socijalno ne pokriva bolje.
- E-e stvarno sramota, ipak je naš posao javni, mislim, mi smo na tapeti ovako i onako.
Stvar je u tome, da ona o tome ne zna ništa. Njoj u lice svi su ljubazni i fini:
- Aiiimee, kolegice, šta lipo izgledate, parate mi se bar deset godina mlađa.
- Ma šta deset! Bar pedes'. He-he.
U učionci, naravno, sve je suprotno od toga (i o tome će biti druga priča). Djeca su, a tako je i za očekivati, puno iskrenija, još nisu društveno dovoljno osviještena, ne znaju se ponašati, ili ih grupa ponese u krivom smjeru. Pa šok, postane strah, strah se pretvori u hihotanje, hihotanje u povremeni komentar, povremeni komentar preraste u raspravu, koja nerijetko izađe iz učionice, pa se uključi i pokoji od roditelja, o čijem društvenom položaju ovisi, i voljnosti da ga aktivira na tom području, maltene život, ako ne dostojanstvo i pravo na siguran rad učiteljice "prečudna izgleda i ponašanja".
I o učiteljičinom statusu, ali sad obiteljsko kumsko prijateljskom ovisi, jer kolege iz zbornice su odavno izabrali stranu, kako će se stvar odvrtjeti u društvenom smislu. Ako se ona sama ne aktivira, a po svoj prilici neće jer je em prestrašena činjenicom vrlo teške zdravstvene dijagnoze koja joj i sada, radno osposobljenoj, visi nad tjemenom, em izluđivana "lijepa si, svi te vole, ti si naš heroj i svi su na te ljubomorni" frazama za koje zna da su pretjerane, iako i sama počinje vjerovati u njih, linijom manjeg otpora, ili taštinom koja nam je svima prirođena, em fizički iscrpljena i tijelo i mozak će izabrati da se ta energija čuva za - očuvanje golog života, radije nego na personu.
Familija i prijatelji obično krenu ovim smjerom:
- Kako vas nije sram, pa žena je bolesna, vratila se s bolovanja, kako nemate milosti, di vam je pristojnost i kućni odgoj, pas mater vama i ko vas tako odgaja.
Ton i boja glasa, u sitnim se nijansama razlikuju od regije do regije, grada do grada, kvarta do kvarta, škole do škole. Ali, kakogod da se okrene, imate rat.
- Rat protiv raka. Rat, rak, rak, rat, sveisto. U sitno se gleda. U sitno broji.
Dosad, bolja opcija: bolje da se bore protiv neizlječive bolesti, nego da idu zdrav na zdravog, na nože, jel tako?
Ne znam. Nije.
A jesu li mogli, nekako ne lagat, ne laskat, da ispadnu finooo ooodgojeni? Mogli su mučat, pristojno pozdravit i mirno radit svoj posao, i pustit nju da odradi svoje.
Prilika je to, svaki put kad nešto čudno strši, da se čitav kolektiv podigne na višu razinu, ali kolektiv obično bira da ovo što je više sreže na svoje niske grane.
Kad čudno strši nešto što smo unaprijed proglasili bolešću, defektom, oštećenjem ili nedostatkom, to je znak da se dalje više ne može. Niže od toga se ne može pasti.
Ponovit ću još jednom ovo s čime idem iz posta u post: ako je kronična, onda nije bolest. Jednostavno, radi se o stanju koje treba prihvatiti, i naučiti se živjeti s time. Ako sam ja svoj život prilagodila sebi na način da ne smeta ničiji tuđi, koliko je god to bilo moguće, ostalo bi bila vaša stvar. Izvolite se sad vi potruditi, poraditi na sebi.
Dakle, bez obzira na to, je li netko grbav, šepav, ćorav, ćosav, ćelav ili nosat. Muca li, zamuckuje ili govori po vlaški. Nosi li crne cipele na smeđu torbu. Gdje je kupio sendvič a koliko bi ga došlo da je negdje drugdje. Jesu li mu čarape obje iste vele. Jel došao u plavoj majici kad smo se dogovorili za rozu. Možda nije pažljivo slušao kad ste se dogovarali, možda je gluh ili glup, a možda ste baš njemu namjerno rekli krivo, da bi imali o čemu razglabati sljedeća dva tri mjeseca.
I sad, normalna stvar, kad ste već tih krivaca proglasili i gluhima i glupima i ćoravima, sasvim normalna, da normalnija ne može biti, da nećete vjerovati kad naletite na nekoga tko je stvarno medicinski i pravno gluh ili slijep. Ili je stekao autoimunu terminalnu bolest uslijed cjeloživotnog izluđivanja.
Bolja je opcija, kad ovako gledate, ne vidjeti i ne čuti zapravo biti slijep i stvarno gluh. Bar ste ostali u svojoj glavi čist od smeća koje se na svakoga baca. Bez obzira. Baca. Sa svih strana.
A do tada, nije loše sjetiti se: Bolje da vam se rugaju nego da vas natamburaju. Bolje da vas žale nego da vam se rugaju. Bolje da vas se boje, nego da vas žale pa "s najboljim namjerama" povuku u svoj klan.
No comments:
Post a Comment