~ da traže pomoć i da pruže istu ~
Izgubila sam se, jednom, u bolničkome centru, htijući dokazati (a valjda sebi, k'o da će 'ko drugi gledat) da mogu vladati sobom i kretati se nepoznatim prostorom, uz ničiju pomoć.
Google je dobro pokrio čitavi grad. Sa ovog mjesta, bez ikakvih problema, mogu sama isplanirati trasu, i kasnije se njome kretati samouvjereno, ali kad dođete do bolničkih zgrada, tad ste izgubljeni: em nisu na Google-u, em nisu ni u stvarnosti; ništa nije obilježeno, čak ni parkirna mjesta od trotoara, a kamoli zgrada u kojoj obavljate preglede od onih u kojima ćete leći ili samo podići nalaze. A kad napokon i uđete u koju, tada ostavite i svaku nadu da ćete od koga dobiti informaciju, a kamoli vodstvo.
I tako vam ja, pogodim zgradu, spustim se niz skale, povirim na šalter, pokucam na vrata, čak pogodim vrata!, a iza njih gospođa u bijeloj kuti sa frizurom, kaže:
- Evo, draga, pa vi sad odite na šalter, neka vam udare pečat i da platite.
Šalter je u drugoj zgradi, iza glavnog parkirališta, preko puta rađaone, neki su radovi ispred, ma snaćete se.
Pitam, zar ne važe te potvrde bez pečata i potpisa, ako su rađene na kompu:
- Pa šibnite taj nalaz mojoj doktorici preko aplikacije, a platit ću internet bankarstvom.
- A? Šta draga?
- Al niste umreženi? - zbunjena ponovim.
I to je nju strašno uvrijedilo. Kako je plakala.
Ilustracija je prvi put objavljena na X-u uz popratni tekst: SOS - Save Our Soils.
Rađena je za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints
No comments:
Post a Comment