sanjač xxxi

Okus nedozrele breskve i nestvarni, prezreli, puni miris. Pomisao da je iz uvoza i žal što vrlo vjerojatno više nikad neću jesti stare sorte. 

Nejasna uspomena, koja to i nije, jer se tiče stvari koje nisam nikad vidjela i ljudi koje nisam upoznala, ali nazovimo je tako radi ove pjesme; nejasna uspomena na Mariju Rozininu i na Stipu Božarina i Ivicu Palmičina, i ponos zbog činjenice što pripadam klanu, koji je imena žena stavljao za prezimena, kao jamstvo kvaliteta roda. 

Širom otvorena balkonska vrata, a vani sve modro i zeleno, spojeno i odvojeno biserno bijelim kamenčićima, od soli i valova oblikovanim oblucima, pravilnim prozračnim oblacima, od kojih će zasigurno zastrepiti onaj netko tko u svemu traži urotnike. 

Zašto urotnike, umjesto suradnike? 

Ne znam. 

Tanke željezne šipke umjesto ograde na koju bi se moglo sjesti, nasloniti podlaktice i dlanove, pa na dlanove lice, da ih mramor rashladi. 

Tanke su i željezne su i šipke su, iz istog tog razloga, ali bez učinka. 

Uzak krevet za jednu osobu, od jednakog takvog kovanog željeza. 

Crna pamučna haljina, niske špagarice na vezanje oko gležnja. I velika žuta torba za plažu s tirkiznim i lila i ljubičastim cvjetovima. 

Teta Marija tiho ostavlja zdjelicu na šemizet. I nestaje niza skale. Teta Palmina gleda u daljinu sjajno mokrim očima. Čista sreća, radost, to je ta mokrina. Ne suze, ne obijest, ne sijevaju ko munje pa bivaju proglašene znakom bistra uma. Palmičinu su odsutnost duha, izgovarali umorom. Jer je očito bilo da je prisutnija od sviju. I teta Roza, toliko hrabra i zastrašujuća da su joj ime sačuvali jedino u deminutivu. 

Sve tri davno prije mene. I ičega što bi me najavilo. 

Kako onda da ih se sad sjećam? 

I ovako? 

Njihova nenametljiva prisutnost je pripremila ovo mjesto za mene. Njihovom milošću još živim i dišem. Njihovo strpljenje je temelj mojemu. Njihove molitve kucaju iza mojih očiju. 

Sigurnost da me znaju kako i ja znadem za njih. Da pazimo jedna drugoj na korake. Dužna sam im puno više od samo jedne pjesme.