Da kojim slučajem nisam zarana označena kao ona koja slabo vidi, bi li imala ovakvo povjerenje u život vječni, u vječnost života bez obzira na... odnosno, bi li mi ovakvo što uopće moglo padati na pamet?
Ovako sam, pomirena s time da mi je tako kako mi je, mogla prokrijumčariti neku drugu stvarnost.
Krist je, tako piše i tako tumače ovi koji čitaju, osobito volio slijepe. Evanđelja kažu, ozdravljao ih, nakon njegova dodira i njegovih riječi, progledali bi i slijedili ga.
- Blago vama koji ne vidite, a ipak vjerujete.
Pa zašto se, kako se stvorilo i namnožilo toliko i takvo sažaljenje, ako se radi o, u svetome pismu dokumentiranim, božjim miljenicima.
Iznenadilo me je, uvijek bi vjeroučiteljice donosile nekakve škrabice i prosile sitniš za slijepe i slabovidne, onim plačkavim glasovima i vrlo poniznim pokretima ruku. Udijelite milostinju, eto oni jadni niti to ne mogu sami.
Bio je neki vic popularan, sjećam se, kao neki je čovjek sa štakama sjedio na trgu proseći, kad mu je prišao jedan i rekao mu neka zahvali bogu što nije slijep od rođenja, a ovaj odgovori:
- Jučer sam bio slijep, pa su mi ukrali novce iz šešira.
Nitko nikom ne vjeruje. Kako da onda imaju povjerenje. U sutra. Bilo što. Dah koji se uzima zdravo za gotovo.
I onda bi ta škrabica ostala u zbornici, sve dok nekome ne bi naglas zasmetala, a onda bi je tiho iznijeli iz škole. I meni je smetala, kako ne bi njima. Slijepa a radi. Slijepa pa prosi. Znam, naravno, da ima jako puno ljudi koji nisu moje sreće. A nisam ni ja njihove, možda.
Uz škrabicu je, naravno, išlo i pisamce povjerenja. Tko ta pisma čita, ili kome su namijenjena, možda dragom bogu a možda onom koji dijeli bodove za inkluziju, neznano je. Dok ja nisam došla, izgleda, nitko nije nikada ni pisao. Ja sam propisala kad sam shvatila da me ne čuju ili ne razumiju dok im govorim. Netko ima probleme sa ušima, a netko ima uši ali ne čuje. Znate onu izreku da je sve to povezano. Uho, grlo, nos. A oko?
A onda vas počnu zaustavljat, nepoznati ljudi, na hodnicima, po parkiralištima, u dvorištima zgrada, i svi s istim pitanjem:
- Je li šta si ono ti pisala! - i to ljutito. Bolje svašta reć, nego išta napisat, boje se obični ljudi pisane riječi, kao da se svijet tek jučer naučio razlikovat slova.
- Kako molim?
Pa znate li čitati? Je li na vas naslovljeno? Tiče li se vas ili vaših na ijednom polju? Ugrožava li direktno vas, ili ikoga?
Ja slabo vidim, a u čemu je vaš problem, takva je bila jedna od parola u vrijeme dok sam ja odrastala, kad nikome nije padalo na pamet da prosi u moje ime, nego se gledalo da me se na nekoji način osnaži, ohrabri, nađe mi se mjesto.
I, tko nema u nogama ima u glavi. A oni okrenuli na "Ne znaš ti šta je njima u glavi". Da nije smiješno bilo bi tužno. Ili obratno.
I onda se dogodi da iste te osobe, koje su rasle kad i ja, sad kad smo odrasle, stavljaju sebe u poziciju da određuju i odlučuju kako treba s kime, tko laže a tko krade, i tko koristi njihovu naivnost i dobrotu.
- Ma šta ste mi dala, dala ste mi papirić i ništa više.
- Da, i na tom papiriću piše... što!
Govorim vam, da nisam sto posto sigurna u božju zaštitu ne bi ni u ludilu bila ovoliko divlja.
- Oćete da napišem ponovo pa vi dajte nekome da vam rastumači.
No comments:
Post a Comment