širokokutna špijunka

Imam u glavi točan put i točan plan. Znam kako će sve izgledati i kako je sve izgledalo. Prođem ga nekoliko puta, za svaki slučaj, ponovim rutu u mislima, jednakim koracima, u jednakim uvjetima. I sve se slaže. Imam dijaloge i razmišljam o monolozima koji bi ih popratili. Ne zbog objašnjenja, nego zbog daljnjeg i detaljnijeg petljanja radnje. Vidim likove koji se kreću u prostoru koji je jasno oslikan i ocrtan. Poznate su mu granice, udubljenja i ispupčenja. Znam koga ću sresti na tom putu, i još uvijek su mi u mislima svi oni koje sam srela. To je znak inteligencije i oštrine duha. Ništa tu ne blijedi. Sve imam u glavi.

Ništa od tog nije moje. Sve je moje tuđe. To su tuđe misli i to su tuđi planovi i programi. Čak i tuga koja me spopada jer ne znam sve to artikulirano staviti na papir, objasniti riječima, nije moja. Čak ni nemoć kad napokon shvatim da ništa od toga u zbilji ne mogu znati, vidjeti ni ostvariti, nije moja. Čak ni novi poticaji koji dolaze sa svih mogućih i nemogućih smjerova, nisu moji. Nisu za mene, nisu mi namijenjeni. Niti su zbog mene. Netko drugi će ih uhvatiti. Netko drugi ih je uhvatio. Netko drugi ih upravo lovi.

Kad sam napokon ostala sama, nakon bakine smrti, koju, i to da spomenem, nisam osjetila onako kako se pripisivalo da jesam zbog otužnog izgleda i mogućih suza koje sam iskapala, tek tada sam progledala:

što sam sve, do tada mogla napraviti sama, a što uopće nisam. Nikako, ni u najluđem snu.

Tko mi je pomagao?

Tko je gledao umjesto mene?

Kako sam uspijevala; obući se, obuti se, počešljati i usprkos i unatoč svemu, izgledati pristojno?

Prva stvar, koju su mama i sestra predložile da napravim, bila je ugradnja novih vratiju. Protuprovalnih, protupožarnih, sa dvostrukom, trostrukom, četverostrukom bravom, ili sistemom zaključavanja. Dvobojna: sa jedne strane svijetli hrast, sa druge strane - bukva. Širokokutna špijunka je ulazila u osnovnu cijenu. Prilika!

Mama je rekla, kako me često zamišlja, kako u samoći, stojim zalijepljena za ta vrata, za tu špijunku, na svaki šum ili trzaj koji čujem na stubištu, ispred vratiju, kraj lifta, i virim i pratim, što se vani dešava.

Ona ne razumije da ne mogu vidjeti očima.

Sjećam se da mi, veći dio života nije bilo jasno što mi pokazuje, što mi govori ni što hoće od mene. Sjećam se točno kad sam odustala od pokušaja da ja njoj pokažem to što ja vidim, trebam i mogu sama.

Ne znam zbog čega ona ne odustaje, ali pretpostavljam da nema pametnijeg posla.

Roditeljska ljubav je nešto što meni nije sasvim poznata stvar. U smislu nečeg što ne mogu iskusiti, jer neimam, niti ću ikad imati svoju djecu. U smislu nečeg čega se ne mogu sjetiti da znam iz vlastitog položaja djeteta. Da, dresiralo me se, i da, treniralo me se, i da, očekivalo se. Sve i svašta. I da, fantaziralo se i te su se fantazije pokušavale ostvariti neprirodnim i nemogućim sredstvima. Društvo je iskrivljenje svega što je život htio i mogao učiniti od nas. Ne vidim mu svrhu. Ne imam izgovor za nj. Ni potrebu da ga špijuniram.

Stvar je, mislim, u zvukovima koji dolaze iz nevidljivoga svijeta:

"Gdje god je vibracija, mora postojati i zvuk." 

Nevidljiv vama, i nevidljiv meni. Pretpostavljam u tom je sav izbor i jedina razlika.

Ne postoji nikakav interes u meni za ovaj potonji.