Danas da je svjetski(?) dan za zaštitu prava pacijenata. A možda sam krivo čula. Subota je, sunčano je, što će vam poseban razlog za šetnju do trga? Osim ako vas nije strah da vas, onako krivasta, ne zatuku.
Svaki dan je vrijedan slavljenja. Svaki je dobar za slavlje. Ako majka priroda i ne da povoda, ono ga možemo izmisliti ad hoc.
Zašto forsirati pojedinačne rođendane i godišnjice, ako možemo uključiti više svijeta, ljudskog, biljnog i životinjskoga? Što ja imam od toga da mi svi čestitaju imendane, koliko god da ih puta katolički kalendar spomenuo, ako ću samo ja biti ta koja će na koncu zbrajati račune?
Na račune mislim, one stvarne, papirnate: koliko sam iskeširala na kasi i ne škrtarila na napojnicama.
Razumijete?
Postoji, tako, a to vjerojatno niste znali, jedan dan u godini, formalno je to jedan, ali prethode mu najave i pripreme, prigodna uštimavanja, posvećen starima i napuštenima, starijim osobama, tipa naših djedova i baka ako su još živi, ili naših vlastitih sada ostarjelih roditelja, koji se još ne daju van. Da, da, van iz kuće. Kako god su oni tjerali vas vani, em šta nemate prijatelja, šta se ne oženite, šta se ne zaposlite, šta se stalno povlačite po kauču ispred televizije, i trošite vodu na lickanje po zahodima. Tako van. Smetaju vam, šta ne umru i ne ostave vas na miru, van. Pa smo ih smjestili po stacionarima i domovima za stare i za nemoćne, kako god su oni nas (ajde, vas) po vrtićima i obdaništima kad ste bili mali i nemoćni. S malenom razlikom da su oni očekivali da ćete im se vratiti kad napokon narastete i biti im najbolji prijatelj. Ono kad im svi odu. Kad napuste ih svi.
Dok ćete vi njih otvorena srca i ruku, tako drage volje prepustiti dragom bogu. U beskraj i onkraj. Nek' razviju krila. I neka vas štite izdaleka. Poput pravih anđela. Na koncu, ne spominje li svaka tradicija našu stvarnu duhovnu obitelj koja nas promatra. Podupire. I iščekuje. Nek budu ta obitelj. Za promjenu.
Moja je pokojna baka rađala preko deset puta. Ne znam točno koliko jer se djeca koja ne prežive rođenje ili djetinjstvo nikada ne spominju. Njih treba pustiti u miru da počivaju. A treba pustiti i majku da se oporavi, zajednicu da zaboravi. Da se nije oporavila i da zajednica nije zaboravila, bi li bila uspjela roditi, othraniti i odgojiti ovih živih šest? Kuća uz kuću je od iste žene imala njih devet. Kuća uz kuću trojicu. Kuća uz kuću troje. Da su se odvajali po kućama i po godištima, vjerojatno ne bi preživjeli. Ovako je jedan potezao drugog. Kad je jeo jedan, jeli su svi. Kad je učio jedan, učili su svi. Kad bi zapjevao jedan, ili zaplakao, svi bi se skupili.
A sad zamislite da se pojavio netko pa svrstao ove od 0 do 3 u jednu sobu, od 3 do 6 u drugu, od 6 do 10 u treću. Mater ni ne vidiš jer je stalno nečime drugim zabavljena. A starice bake i prabake su u domu za starije.
A nego šta ćeš, nego gledat samo jesu li ovi iz prve kategorije svi isto pokakali, ovi iz druge svi isto nacrtali, a ovi iz treće napisali, i čije je bolje. A tko određuje tu "najboljost"? Neki nepoznati. Koji život znaju samo preko priručnika.
A šta će drugo bit, nego nezdravog natjecanja, ljubomore, borbe i mržnje. Dok nekome ne popucaju filmovi na sav glas.
Eto tako ja vidim ovo s odvajanjem smeća: Neće plastika, papir ili staklo odjedanput skočit da poreže nekog, ali 'oće garant bit nekoga belaja tipa gomila se sorila pa sve razorila.
Ja sam mrzila odlaske u vrtić još više kad bi znala da su za to vrijeme mama, tata i sestra doma ili bilo gdje zajedno. Zašto ja moram bit s nepoznatom djecom od kojih većina bude jako agresivna, s nepoznatom tetom koja se sakriva u drugoj sobi pod izgovorom da nešto važno radi, s upaljenim televizorom na neki glupi crtić koji nije niti edukativan kamoli zanimljiv. I više ne znam koja je moja igračka, jer namazana curica tvrdi da je to njezina, ja sam joj je dala. Jučeeeer. Maloprije. Zapravo.
I onda kako vrijeme teče, opet vas se stavi u grupu vršnjaka. Tek jako rijedak odrastao netko, vam pokušava govoriti nešto, ali brzo odustaje. Oni nametljiviji ga preokupiraju ulizivanjima. Ako je i imao za podijeliti nešto, izgubilo se između redaka.
Na radnom mjestu, opet je sve isto, svi pitaju koje ste godište i u koju ste srednju išli. To o vama sve govori. Koliko ste izostajali i koliko ste petica nakupili. A koliko certifikata izvanškolski i sa strane. Koga znate. Di ste izlazili. S kim, s kim, sa kimeeee?
I onda se dovučete blizu groba, i opet vas hoće strpat sa vršnjacima.
Ali u lijep prostor. Hotel prenamijenjeni.
Čekajući da nam dođu gosti, smo ostarjeli i posijedili. Ajde sijede se još i daju sakrit, al šta ćeš sa svim ostalime?
- Za javno dobro. Za dobrobit sviju je to. Za javno dobro i za jednu plemenitu namjenu.
Pa nek ih dragi bog razvrstava. Drugačije ako 'oće. Ili ako mu se da.
Bojim se to napisat naglas, ali za dobrobit sviju hoću:
Isto tako, od slova do slova se odvajkada odvaja "bolesne" od "zdravih", betežne od brzih, naše od vaših, crne od bijelih, i to neki zovu fašizmom, neki nacizmom. A neki genocidom. Kad ih se napokon odvoji terminalno. Kao sada. Popis. Žig. I ti mu se pustiš, jer dalje više nema.
Baka nije bila ni nemoćna ni bolesna kad su je odlučili smjestiti. A smjestili su joj baš. I meni i njoj. Najprije je zajednica osiguravala pelene za odrasle, pa se brže-bolje, povuci-potegni, stalo u red. Nisu joj trebale, bila je zdrava, znam jer sam ja bila s njom, ja sam čistila kuću. Pa su te pelene letjele sa balkona. Ljudi su nalazili. Pa su osigurali pomoć u kući, gospođu jednu u najboljim godinama, zdravu, seljačku, jaku ženu. Naša jedna. Pa je, od kolege jednoga mali dobio dozvolu da drži starce u vili za odmor. Bazen ima i veliku terasu i sve. Za rekreaciju i za terapiju bazen, pravi baš fin gospodski.
I ne samo za starce, mogu svi koji oće. Vikendima može za pireve i za krizme ako treba i proslave godišnjica. Sala velika s ogledalima. Sve ima. A ako ostane spize, al će oni to doma nosit, ostave starima, nek se pogoste. Ko zna oćel im bit zadnji.
Nema zla. Samo govorim. Ljudi se snalaze.
No comments:
Post a Comment