čudo uma

Raj i pakao nisu mjesta na koja ćemo otići u nekoj neodređenoj budućnosti, ako sada budemo dobri ili zli, nego je to ovo "sada & ovdje", a mozak je "organ" koji ih stvara. 

Pretvara ono što naša osjetila pokupe iz stvarnoga svijeta i tumači i objašnjava onako kako mu se da, odnosno, prihvaća tumačenja i objašnjenja prema trenutnoj modi. 

Što više tuđih glasova ponovi neku istinu, to ona biva istinitija. 

Vaš jedan glas gubi se u mnoštvu, čak ako se i trudite reći svoju istinu, čak ako svjesno znate da objašnjenje ni tumačenje kako vam je dano, nije ono što vama vaše oči & uši, preko mozga šapću. 

Ako ste stigli do toga mjesta, onda možda mislite da su Raj & Pakao - drugi ljudi. 

Drugi vam ljudi, mogu zagorčati život, čak i u najboljim namjerama. 

Najgore od svih stanja u kojima se netko može naći, a to ponavljam iz posta u post, jest ono u kojemu niste svjestan svojeg jada. Ili svoje pozicije i svojih proporcija. Zato se je dobro što češće vraćati na polaznu točku, makar u mislima. Odnosno, samo u mislima se to i može. Realno, ne možete se vratiti u rupu iz koje ste potekli, sada kad ste ove veličine i količine. 

Ali svatko može ovoliko i ovako:

Tih tjelesnih rupa na tijelu, preko kojih primamo i šaljemo informacije, je brojem 8 (slovima, osam): svatko ima 2 oka, očne šupljine u lubanji, bez obzira na to što ih ispunjava, zatim 2 uha, nos i usta, genitalni i analni otvor. 

I svaki od njih može proizvesti blaženstvo ili gađenje. 

Milujući, ili trljajući, rukama (ili nogama), točnije prstima ruku ili nogu, možemo se trenutno nahraniti ili uskratiti hranjene. Sebi ili kome drugom. A pod hranom ne mislim samo na kruh. 

Iako da, rukama posijemo sjeme u zemlju, zalijevamo i čekamo da naraste. Uberemo plod, pripremimo jelo, prinesemo ustima i progutamo. Rukama nudimo druge. Rukama primamo od drugih. 

Guranje prstiju u koji od otvora, zove se glupost ako to radimo samima sebi, a silovanje ako to radimo kome drugom. Silovanjem zovemo i prisilno hranjenje koje i dandanas mnoge majke smatraju činom ljubavi, pogotovo onda kada ga provode kao kaznu: 

- Svaki dan se mučim, trudim, mislim se, šta ću sutra skuhat, a on gospodin neće, nije gladan. Ma je li molim te..  

A onda se krivica prebaci na žrtvu. Izmišljaju se dijagnoze, provode tretmani, i dugotrajna i skupa liječenja. I poslovično nitko ništa ne zna. Dočim svi dobro vide i znaju. 

- To on sam sebi napravi. Mali je lud skroz. 

Eto šta ste napravili.