Samo kad ste u društvu s nekim, bilo kime pogotovo ako vam je to netko blizak i svakodnevan, morate paziti da ostanete na površini, inače slobodno ronite.
I ne govorim sada o gubljenjima u dubinama nestvarnim i tuđim, nego o tome da vam vaša sigurnost uvijek mora biti prva, jer drugima to biti zasigurno neće.
To se nauči prvog dana na plaži: bilo da ste dijete kojega se tobože tek uči da pliva pa mu netko od odraslih pridržava trbuh, kao da crijeva ne bi isplivala sama od sebe na površinu, ili mjehur ili suha grana, tikva, plastična kesa, mrvice staroga kolača. Samo se trebate opustit i ne davati otpor nikakav. Milost vode vas izbaci na površinu van. Same od sebe.
Tako ste došli na ovaj svijet, tko ćete i otići, ne opirući se, bez boli i muke. U tome je sva mudrost. Pričekati pravi čas.
Kad ste jednom na površini jedina su vam opasnost ovi koji su također tako isplivali kraj vas i koji misle da je mjesto na kojem ste vi, baš to mjesto koje u stvari i po pravu baš njima pripada, i onda uslijedi borba, ovisno o tome koliko ćete biti voljan boriti se.
Nije svaka borba vrijedna truda, niti je svaka bez značaja.
Pobijedili ili izgubili to se tako ne računa, pogotovo ako se na vrijeme sjetite da je unutrašnjost iz koje ste isplivali poznata i zato laka. Lakša od nepoznate površine koja se tek treba istražiti, zato vam govorim. Nema dakle straha. Dolje još možete nekom biti vodič ili učitelj, sve ako vas nitko i neće slijediti ili poslušati.
Teško jedino može biti to da vam se ne ponavlja uvijek iste stare poznate korake. Dosadi, brate!
I sad ste se našli gore, sa sebi sličnima, i gledate jedni druge, hoćete li se prepoznati.
Nećete, naravno, svi ste si neprijatelji, tako vas se tempiralo, programiralo, u srce vam se stavilo inače ne biste se potrudili poduzimati taj pothvat. a onda najedanput, se traži da zaboravite na nadmetanja i neprijateljstva, jer sve je to izrežirano: U stvari su svi ljudi braća i trebaju da žive u zajedništvu i slozi, miru i ljubavi, ili nek se barem toleriraju donekle, ako bolje neće ići. I to vam zasmeta.
Svi imate iste misli u glavi, ali opet nekako svi misle da je baš to što oni misle i kako vide osobito i privatno. Nije. Ali kakva je radost u tome što svi misle podjednako, ali u različitim vremenskim periodima, ili razmacima, jer evolucija ni tijela ni uma ni srca ne ide linearno.
Preskakanja su dozvoljena u prirodi, jedino ljudska društva ne toleriraju preskoke. Reda mora biti. Inače, kaos!
Kad biste mogli vidjeti misli, kao što vidite vlasi, dakle, drugu stranu kupole koju zovemo lubanjom ili golgotom privatnijega tipa, vidjeli biste da su po istoj modi počešljane, i pitali bi tko vam je frizerka, brijač. Čak i kad je slučaj da se češljate sami.
Ili to, ili smo mi stvarno vidoviti.
*-*
No comments:
Post a Comment