nisam niti um

Postoji golema snaga u ovom tipu nemoći. 

Čitavo vrijeme ste svjestan da niste tijelo. Drugačije ne može biti, jer da ste tijelo kojim vas vaša okolina identificira, ne biste bili živi. Da ste to tijelo, koje svi drugi vide i prema kojem se odnose sa žaljenjem ili sa gađenjem, ne biste bili živi. Da ste tijelo o kojemu se samo misli koliko će i na koji način pazariti nešto, ne biste bili živi. Da ste tijelo predodređeno za prosjačenje, ne biste bili živi. Bog to ne bi dozvolio. Bog u vama. Jer ovaj vanjski, ovaj koji je samog sebe proglasio bogom i zaštitnikom, nije vaš bog. Nikako to ne može, niti bi mogao, biti.

Ako ste imalo svjesni svijeta oko sebe, ako ste svjesni da, kao što postoje drugi objekti (osim toga vašeg) o koje možete udariti ili koje možete grliti, tada je lako za pretpostaviti da postoji i ono nešto što neće boljeti, ako se fizički dodirujete. Ako ste ikada udarili, ili ako je ikada nešto udarilo vas, znate da postoji fizička bol. Ako ste ikada primili poljubac ili poljubili nekoga, znate da postoji fizička toplina. Koja ne mora, ali i može biti ugodna i mirisna. Ako znate za fizički ugodno i fizički neugodno, ne bi trebalo biti teško znati ili zamišljati, da tu ugodu ili neugodu prouzročuju fizički čvrste stvari. To su stvari koje svijet oko vas, bolje reći ljudi koji vas okružuju, drže za stvarnost. Nikada im neće pasti na pamet da vam ih opisuju. Žalit će vas, u bolju ruku, neće vas razumjeti u srednju ruku, proglasiti će vas neuračunljivima (ovo je najčešći scenarij), uopće im neće biti stalo, u najgoru ruku. Koja se može preobratiti u nešto dobro, ovisno o kontekstu.

Taj je kontekst ono o čemu danas želim pisati:

Fizičke stvari su fizička stvarnost. Za većinu ljudi. Jedina stvarnost.

Mi znamo za nju na temelju dodira, najčešće. Kad vas nešto čvrsto zvizne, to nije leteći objekt, najčešće je nečija ruka ili lakat ili rame. Koljeno.

Kako znate da je lakat ili da je koljeno? Netko vam mora reći. Ne nadajte se tome. Lakat je manji. Koljeno je veće. Lakat je na višem mjestu, koljeno na nižem. Lakat manje boli, koljenom će vas rjeđe. U knjigama piše da se radi o zglobu ruke ili noge. I ruke i noge su korisne kad su naše i kad znadete njima baratati. Isto važi za nežive predmete. Sve može biti dobro, i sve može biti loše. Ovisi tko se njima i kako se njima koristi. Vježba je korisna stvar. Prijeko potrebna. To ne važi samo za treniranje mišića tijela, ili za treniranje memorije. Neke stvari treba ponavljati više puta. Bruce Li je rekao da se plaši čovjeka koji je tisuću puta vježbao jedan jedini udarac, a ne onoga koji zna za tisuću različitih udaraca.

Nekada se bojim da nisam dovoljno svjesna vlastite snage. Nekad mi se čini da mi je tijelo veće i snažnije i teže nego što mjere površinskoga svijeta pokazuju. Potpuno sam svjesna da se rasplinjujem s okolinom i da preuzimam njezinu snagu i njezine slabosti. Čujem joj misli. Čitam osjećaje. Patim njenu memoriju. Hodam njenim nogama. I gledam lica koja bi trebala prepoznati kao svoja. Nekada vidim i čujem takvu strašnu mržnju, koja ubija sve što je dobro i sve što je lijepo na svijetu. Sve što bi moglo, moralo i trebalo biti dobro i lijepo. Iz čiste obijesti. Jer je lakše mrziti. I jer vlada opće mišljenje da je patnja uzvišeno stanje koje dovodi do profinjenosti duha.

Onda se sjetim da imam jedva pedeset kila. Ovo bijelo i pjegavo tijelo, da jedva može samo povući zasun na novim vratima kojima su genijalci zabarikadirali zgradu. Ta snaga koju ćutim u sebi ne može biti fizička. Nije fizičke prirode. I nije moja. Ne pripada ovom tijelu. Pripada li nekom drugom? S kojim se identificiram u datom trenutku? Ne može biti. Netko tko nije svjestan postojanja ičega drugoga osim onoga što može vlastitim očima vidjeti, ne može projicirati takav osjećaj. Njegovo je sažalijevanje (prema vama), gađenje (prema nepravednom svijetu), njegova je nemoć (ako mu padne na pamet da je jači od vas i stoga vas mora štititi) ili nadmoć (ako mu padne na pamet da je jači od vas i stoga netko tko je predodređen za vašeg gospodara).

Svijet nevidljiv vama, njegov je svijet. Svijet nevidljiv njemu, stoga je - vaš?

Ne, ne pripada vama. Ne pripada nikome odavdje. Vi ste dio njega i kao dio sebe on vas i prihvaća. Prihvaća vas bez zadrške i bez uvjeta i bez pitanja. Svjestan vas je koliko ste i vi svjesni njega. Svjestan vas je više, i samo čeka da se i vi sami više otvorite i zagrlite i zagrabite koliko god možete nositi. I kad god se sjetite pitati da vam pomogne u toj nošnji. Nikad vas, nikad vas ne ostavlja. Svjesni vi toga ili ne. Znali vi o tome ili ne. Htjeli vi to ili ne. Dio ste tog svijeta.

Postoji, dakle, svijet prepreka i opreka. Čvrsti svijet. Onaj koji grli i koji udara. Koji smrdi i koji miriše. Koji vas danas voli, a sutra vas možda neće.

I postoji svijet kojeg ste dio. Bez uvjeta. I bez pitanja. Samo zato jer ste živi.

Čvrsto tijelo koje vam je dano na korištenje, samo po sebi, nije prepreka i nije zapreka. Prije je nešto poput lansirne rampe, odskočne daske, vaš osobni satelit, svemirski brod. Koliko će toga vidjeti, istražiti, usuditi se, ne ovisi o njemu. Ovisi o vama. I iz sjedećeg položaja, i iz udobne fotelje, i iz male se sobe, može osjetiti živi život. I mijenjati svijet.

Većina ljudi, nije svjesna niti svoje fizičke snage. Pa lamata na sve strane, galami i udara, ne misleći o posljedicama.

Po tome znam da snaga koju ćutim, ova o kojoj vam sada pišem, nije nešto što je preslikano iz tuđih glava, iz tuđe memorije, tuđih, ljudskih misli.

Životinje koje, navodno, nemaju dušu, imaju to znanje. Znaju što i koliko mogu. Znaju povrijediti, i znaju utješiti. Samo ljudi, od svih stvari, to u glavnini ne osjećaju. Kad žele povrijediti, nemaju granica. Kad žele utješiti, tješe iz zluradosti. Kad kažu da vole, vole samo riječima i tijelima. Samo par minuta. Par sekundi. Pa traže druga vrata, drugu utjehu. Drugačiju pomoć.

Svi misle da su potrebiti od nečije pažnje. I ako im je uskraćena, strahovito pate.

Pažnju priznaju i poznaju jedino ako je potvrđena onime što zovemo eye-contactom. A izrazi lica i govor tijela i osmijesi se tumače, kako komu drago.

Zamislite sreće, što po defaultu, ne morate biti tako površan! Što ne morate tumačiti. I ne morate sudjelovati u takvom kazalištu.

Jedino što preostaje je, s vremena na vrijeme, braniti se od nasrtljivaca. Ovih koji misle da je normalno biti kao oni, i da svi to žele. A vi da ste stoga gladni njihove pažnje i njihovih pogleda, koje, gle nesreće "ne možete doživjeti" jer ne možete vidjeti. Jer ste slijepi od rođenja.

Postoji li način da se to objasni, da se zabluda popravi?

To pokušavam napraviti ovime, ovdje.

No, je li to pametno? 

Ima li koristi, za ikoga. 

Da samo ta bezobrazna agresivnost nametanja misli je toliko uhvatila maha, da prijeti pandemijom od koje bi mogli svi pocrkati. Od tuge. Ili od dosade. 

No, bi li to bila takva šteta? 

p.s.

Listopad je mjesec posvećen mentalnome zdravlju, pa u to ime, sretan vam! :) 

Ako već niste, probajte sa sadhguru.co/momapp 

<3