nevidljivost je super moć

Samo ću kratko, što sam ja stvarno rekla, a što su oni rekli da sam rekla, jer ne mogu reći da znam što su čuli, pogotovo ne mogu znati kako su razumjeli. 

Rekla sam da je meni dobro ovdje i ovako, i neka me molim samo puste da dovršim ovo što sam započela. 

Oni su isprepleli čitavu priču o tome kako mi se nikad ništa ne da, ovaj put nisu rekli da sam lijena jer su ipak vidjeli da rukama radim nešto, ali da se zavaravam glupostima i da fantaziram nešto čega nema i ne postoji. Da sam sklona pretjerivanjima i depresivnim stanjima i inače, dok mi oni nastoje pomagati koliko god je to u njihovoj moći. Oni meni žele samo dobro, ali ja to ne mogu razumjeti ni doživjeti jer sam takva kakva sam. Da drsko i na grub način odbijam sve što od njih dolazi, i inače se boje da ne postanem agresivna, da zato odustaju. Gledaju me koliko sam tužna i jadna, i nastoje mi uvijek bit pri ruci, ali ja to odbijam, pa im preostaje samo da poštuju moje želje i odluke. 

Voljela bi kad biste pročitali s bilo kakvim razumijevanjem ovaj post, svaki put kad vam na pamet padne da zovete mame, tetke i odgojiteljice da govore umjesto svoje djece ili štićenika. 

Ja sam (sad!) odrasla i mogu govoriti sama za sebe, ali trebala sam preživjeti pakao(!) da bi to i dočekala, i još uvijek mi se svaka riječ i po nekoliko puta izokrene, a sad zamislite da ste dijete koje se tek uči koristiti riječi. 

Ili će ih naučiti koristiti krivo, što je manje zlo, ili će povjerovati da je ono stvarno i u stvari krivo, što je neoprostivo, sve ako i bude bilo popravljivo. 

Ova popularna glupost koja se zavrti svaki put kad roditelji i skrbnici i staratelji traže pažnju ili povišice, pa ponavljaju, kao u ime "bolesne" djece: 

- Mi nismo nevidljivi..

NEVIDLJIVOST JE SUPERMOĆ zbog čega bi je predavali tako olako. Ako ste vi vašu moć predali budkomu, vaša djeca imaju pravo na to da ostanu zaštićena. 

Što je s onom djecom koja nemaju fotogenične majke, a što s onim majkama koje ne vole bit predmetima razgovora. 

Oni samo žele da ih se pusti na miru, da dovrše to što rade. Što god da radili, ako gledaju kroz prozor, onda gledanje kroz prozor, ako crtaju cvijet, onda od početka do kraja. Sami svoje! 

+++

Ako ste doma i onda kad ste sami, znate više nego dobro kakvo je olakšanje kad niste izloženi stalnim pogledima. Pa bili ti i dobronamjerni. A ovdje vas se stalno gleda kao problem. Je li sad jasnije? Hvala. 

zvijezde u očima / zvjezdane oči

Nastavno na skice za Čudo uma, minijature ispod se opet tiču "nesvjesnih" pogrešaka u govoru, čitanju ili pisanju, kao što prije spomenuh ovo sa crtanjem. Išla sam ovom logikom, meditacija čisti i jača um od nakupljenih suvišnosti, kao što tjelovježba jača i čisti tijelo iznutra prema van. Jedno i drugo su naša obaveza, naša odgovornost. Iako naravno možemo platiti nekome da podiže noge umjesto nas, da nas okupa ili izmasira. Sa umom je to puno teže, do nemoguće. Evo, ja prva priznam da ne volim vođene meditacije, ali u ovu idem svjesno i rado. I htjela bi da nas je što više, zato ovo radim. 

Vježba se sastojala u ovome: ponavljala sam riječ meditacija, meditacija, meditacija, nadajući se da će mi pasti na um nešto originalno čega se još svijet nije sjetio, rečena inspiracija za kratak i duhovit poziv da nam se svijet pridruži u famoznoj borbi za mir u svijetu. 

Sa slavenskim je jezicima lako, kako pišeš tako i govoriš i obratno. Tako da hiljadu puta ponovljeno med, med, med, zove samo čiste riječi poput med, meden, medo, medarica, medij, medijacija, medaljon, medalja, medicina, medikament, medovina, medenjak, meduza, ali ovamo, na engleskome med... je prvo pozvalo ludilo i ludost, pa prva sličica kaže: 

mad madam made up her mind, (izg. med medm mejd ap he meind) 

mad madam made a map, & road led her to this App: Miracle of Mind 

Druga je sličica vezana na "make up" iz prve, i vodi do šminkanja i do odraza u ogledalu. 

Treća sličica je vezana na odraze i na reflektirajuće površine, pa imam obično ogledalo koje prikazuje da je lijevo desno i obrnuto. Zatim žlicu koja prikazuje gore dolje obrnuto. Retrovizor koji dolazi s upozorenjem da se objekti mogu činiti dalje ili bliže nego što u stvarnosti jesu. I razne ulaštene površine koje zrcale odraze svega, kao što je ulašteni namještaj ili jezerska voda. Slika je ili mutna ili su boje drugačije ili su mutne ili čak trepere. 

I posljednja sličica opet nas vraća na put prema App-u i ludoj gospođi koja sama crta svoj put kretanja, a zbunjeni čitatelj ovog mini stripa je pita "Tko vam je stavio te zvijezde u oči?", ona odgovara, "I made it myself" Ispremetana slova se na koncu slože u "medita-tion", meditacija. 

Disleksija/disgrafija nikad nije slučajna! 

(a pogotovo nije poremećaj)

(samo što ne smijete to naglas reći)

:)  

inducirano ludilo, i šta je tu loše, osim šta je besplatno 

<3 

zahvalna do boga, koji ne postoji, i beyond 

+++ 

 

nejednake oči

Nejednake oči 

Poznata je ona Ezopova priča o dva zla koja su stalno pred ljudskim očima, ili u očima. Naišla sam na nju tražeći inspiraciju za Čudo uma, a ne za ovaj blog koji se očima bavi. 

Priča kaže da svaki čovjek stalno sa sobom nosi dvije korpe, i da su obje prepune svakakve zloće, ali ona koju drži sprijeda, sadrži tuđu zloću, a ona koja je iza, je prepuna njegove vlastite zloće. Tako da tuđe mane stalno ima pred očima, a svoje previđa. Jednostavno ih ne vidi, jer mu nisu u vidokrugu. 

Stala sam da bih razmislila, ima li to više veze s mozgom, dakle sa umom, ili sa očima, ne toliko fizičkim koliko ajmo reć duhovnim, jer realno, niti tko nosa te korpe niti drži oči prikovane uz njih. Radi se o metaforama, pa u tome duhu, je li to više stvar uma ili stvar duha. Materija ili "beyond", fizika ili meta fizika. 

Kako sam nedavno shvatila i da mi je draže zabavljati ruke crtajući - bilo olovkom na papiru ili prstima po staklu, nego igrati soliter, aktivnost je jednako usamljenička, ali karte su karte, takve kakve jesu, zadane i one i pravila igre, dočim vas vaše boje na papiru nakon izlaska iz meditativne seanse mogu iznenadit, obradovat, naučit nečemu ili čak natjerat na razmišljanje, a mogu biti i mapa, karta za sljedeće putovanje, kao ovo što vam pokušavam dočarati sada - to sam spomenutu priču o dvije korpe prepune zloće obojila ovako: 

Moguće je da sam htjela nacrtati dvije košare, ali kad sam smanjila sliku da bih mogla vidjeti cjelinu, iznenadilo me je da korpe izgledaju kao oči, i to one s nejednakim zjenicama. Jedna gleda ravno, a druga malo sa strane. Medicina to zove strabizam. U kontekstu ove naše priče, jedno oko gleda prednju korpu, drugo gleda stražnju. 

I onda mi je sinulo: 

Ako nas je majka priroda uredila tako da sve imamo u paru, dvije ruke, dvije noge, dva uha, dva bubrega, dva mozga, dva plućna krila i da ne nabrajam, i da svaki od dva gleda jedan prema drugom, zrcale se, kad su mirni. Kada dišu, jedna strana se puni, druga se prazni. Kad hodate, jedna noga je na tlu, druga je u zraku, kad su mirne jedna pored druge, kada stoje u mjestu mirno, palci su jedan uz drugog, mali su daleko jedan od drugog. Lijeva i desna, razumijete? 

Kad bi bili onako jednaki, kako hoćemo da su nam svima jednake oči, obadva bi palca bila na istoj strani noge, imali bismo dvije desne ili dvije lijeve. 

Tako na rukama, išli bi mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, mali, prstenjak, srednji, kažiprst pa palac, umjesto ovog što smatramo normalnim, dakle, mali, prstenjak, srednji, kažiprst, palac, palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali. Od van prema unutra, pa od unutra prema van. Kako je red, ako hoćete imati ili mislite da imate i lijevu i desnu funkcionalnu ruku. 

Inače, što će vam dvije iste. 

Pretpostavljam da bismo se naviknuli i naučili i tako, ako bi većina poznatoga svijeta imala isto što i vi. Prilagodili bi svijet kojim smo okruženi svojim novim potrebama i sve bi teklo u redu. 

Onog jednog ili dvojicu sa drugačijim rasporedom i redoslijedom bi ili žalili ili pokušavali popravljati milom ili silom, izrugivanjem ili ignoriranjem i istjerivanjem iz zajednice. I bili sretni što mi sami i naši mili i dragi nisu takve nesreće i poveli bi računa da se ne zarazimo. Jer bi se ovi sigurno pokušavali zaštititi govoreći da nije lijepo ismijavati tuđe različitosti, a kad bi ih pokušali naučiti pristojnosti tipa Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin, rekli bi da su slabi ili bolesni, pa to nije moguće. 

Isto to se događa ljudima koji vas ne mogu - ne mogu po vašoj cijenjenoj procjeni, ali oni vas jako dobro vide - gledati ravno u oči. 

Te oči nisu ravne, jer ih moraju dobro iskriviti da bi uhvatili nekakvu sliku. 

Ponovit ću opet, ne vidimo svi sve na isti način. Oko simbola postoji dogovor koji vrijedi na širem planu od onoga "znamo se, prijatelji smo". Uz to, netko bolje vidi na blizu, a netko nadaleko. A to blizu i daleko se ne odnose samo na svijet u okolici vašeg nosa ili dupeta. I zapravo se uglavnom radi o tome da neki od nas jednostavno nemaju potrebu ili namjeru, ovisi o tipu osobe, stalno uvjeravati druge da je njihova realnost jedina ispravna, pa vezano uz to niti onu da vam meću pod nos koliko ste vi jadni. A kamoli da bi vas se išlo ispravljati, ili izvoditi na famozni pravi put. 

Sad se opet vratimo na raspored prstiju na rukama, i uopće činjenicu da, nazovimo ih "čvrstim" jer ne znam medicinske termine, čvrsti dijelovi tijela prirodno gledaju jedan prema drugom da bi se mogli zvati lijevim i desnim, dočim ove pomične, dakle, zjenice oka smatramo nezdravim, ružnim i neprirodnim, ako se ne prate. Ako nisu lijepo usklađeni, sinkronizirani, ako "lete" ili oba gledaju prema nosu, prema nebu ili jedno prema drugom, istovremeno!! !o! 

I sada opet na korpe, imaginarne košare iz Ezopove priče, pune svakojakih zala: ove jednake oči gledaju u istom smjeru i u istu stvar, a ove nejednake onda očito gledaju i vide više ili bar različito. Je l vidite kamo smjeram? 

Osoba sa strabizmom bi dakle makar teoretski mogla istovremeno biti svjesna, ako obje korpe vidi, i svojih i tuđih mana. 

Je li zato plašljiva, je li zato bojažljiva, misli li možda da sve što ona sama vidi da vide i svi drugi ljudi? Vjerojatno je da da. Isto kao i vi, koji mislite da svi vidimo i da moramo vidjeti sve isto što i vi, ili što je netko vama poznat svima objavio kao istinu. A da vam pri tom ne pada na pamet da vi sami niste savršeni. 

Ovaj sa strabizmom i to zna, da sam nije savršen. Stalno mu je to na pameti, jer mu nećete dat da zaboravi. I to je bolja pozicija. Tako se stvaraju pažljivi ljudi. Što nedostaje u prirodi, nadoknadi društvo. Inače bi možda i ovaj okrenuo u oholost. 

Ne znam. Je li to to, što vi mislite? 

Je li do oka, do mozga ili do odgoja? Dakle prirodno, stečeno ili naučeno? 

Treba i ovome pristupat sa oprezom; nemojte se sad zanosit pa djeci sa strabizmom govorit da su oni dobro uštimani, a ostatak svijeta da je kljast. Moglo bi se lako dogodit da rečeni ostatak svijeta krene prilagođavat i prste na rukama i prste na nogama i sve što spomenuh prije da izgleda zrcaljeno, samo da bi dokazali da su oni pravi i zdravi, i da sve znaju bolje od dragoga boga, koji ne postoji. 

(Zamislite samo kako bi to bilo dobro za ekonomiju.) 

+++ 

slatka sestra sna : sigillum XD

Sigillum XD je priča, ili roman u nastavcima, o slijepoj djevojci i autističnom dječaku, koji sam napisala kad sam bila dosta mlađa nego sada. 

Samoj mi je, nakon tako dugo vremena, bilo zanimljivo čitati, gotovo do mjere kao da ni nije moje. Mojih ruku (i uma) djelo. 

Posebno me razveselila potvrda da sam i tad bila vrlo #SaveSoil duša. I prije učlanjenja u #SaveSoilMovement, ili nagovještaja da će takvo što biti omogućeno.. :) 

Ilustracije i fotografije sam dodavala sada: sama, ja ovakva slijepa, klikajući sa svojih prozora, ili šarajući kažiprstom po touchpadu mojega travelmate-a. U Microsoft Paintu, besplatnoj verziji. S velikim veseljem. 

Nadam se najtoplije, najiskrenije i najnaivnije što možete zamisliti, da ćete i vi uživati bar malo. zato dijelim:  

slatka sestra sna : sigillum XD: Poglavlje (prvo) u kojem se u kratkim crtama opisuje, na koji način funkcionira "snažan pojedinac - snažna zajednica" krilatica, t...

Kliknite na reblog, pa samo hrabro (još 25 puta) na sljedeći post. 

mentalna pandemija

Kolektivno ludilo iliti mentalna epidemija 

Simpatično je, u smislu komično, a ne suosjećajno, kad cure nakon što obave oftalmološki pregled, ili optometrijsko mjerenje, pa nakon što provjere na internetu što im se sve izdogađalo i što im je sve pjesnik (nalaz specijaliste u našem slučaju) HTIO reći, pa nakon što pomisle da su time postale stručnjacima u tom i tom području i da znaju više nego što im se htjelo dati, krenu tražiti supatničkog ili barem prikladnog sugovornika, s kojim bi podijelili naglo i nenadano stečeno znanje, na način "znan ja puno lipi stvari, ali ne smin reć!", tipa: 

- Pa ti bi to trebala znat, ja ti se čudiiiim... 

Postoji mogućnost da tako traže potvrdu, slaganje i saveznike u  slučaju da stvar krene, po njihovu sudu, krivo.  Znate ono: vidi mu/joj se na očima da nema pojma šta radi, da nisam kojim slučajem JA odreagirala.   

Izgleda da, i to me svaki put iznenadi, bez obzira na to koliko se puta ponovi u točno istom slijedu i obliku i sa koje da visine pada, izgleda da obični ljudi misle da svi ljudi vide ili trebaju vidjeti sve isto (i misliti sve isto) što i kako vide (i misle i rade po navici) oni sami. Ne, dakle, većina, nego baš oni. I po sebi prave kalupe: a nakon mene - potop. 

I tu ulaze sve varijante i varijacije, od recepta za palačinke i načina na koje se drži žlica, preko čitanja / prepoznavanja simbola i slova na snellovoj tablici, do "vidi joj cipela, ne b da i je na cesti našla". 

Kod oftalmoloških je pregleda zanimljivo, da su donekle shvatili da postoje ljudi koji su obrazovani tj. opismenjeni preko drugačijeg izgleda alfabeta. Ne želim ni pomišljati kako je bilo prije google-a, ili kako bi bilo da slučajno google ne nudi da birate izgled tipkovnice pri svakom ažuriranju. 

- Ok, sad smo se dogovorili oko rasporeda malih i velikih slova (jednostavnih oblika i simbola u slučaju djeteta ili nepismene osobe ili stranca!), ali, kako to da ja nisam primijetila vaše nove brillijantno minijaturne naušnice, a vaš muž ili momak, jest. Ili obratno, ako vam je tako lakše vjerovati. 

- Ajme, stvarnoooo: znaš li ti da postoje ljudi, uglavnom su to muškarci, koji ne mogu vidjeti ili razlikovati određene boje. Ajme majko. zamisli to! 

Ovo je mekša varijanta moguće stvarnosti. Daleko realnije za očekivati je, nekakav oblik nevjerice, spočitavanja i podizanja iste brane, iza koje ostaju pravednici oni, dok tobožnja ranjiva skupina stalno provocira batine. I bogme ih zasluži! 

Svijet je naprosto takav kakav jest, i nemate vi tu šta njih propitivati i provocirati! Jedna je istina!! 

Čak ne mislim da namjerno traže svađu, prije će biti da su na nju navikli, da su navikli gubiti, i sad kad su naišli na nekog ili nešto što izgleda kao  da ima slabije izglede od njih, napokon se žele sami osjećati pobjednicima.  Čisto da vide kako je to. Ili jer je takav raspored stvari: svi se moraju izređat'! Ti si donji dom i izvoli se pokorit boljima od sebe! 

Pa kad se učini da će izgubiti i u toj "svađi", počinju skupljat sljedbenike: eto im prilike da budu vođe, da naprave nešto - veliko! 

Slobodni zidari. Saziđat će bez obzira što, gdje, čime i preko čijih leđa. 

Manjinci i urođenici se, tako, grupiraju u čuvare baštine. Tjelesni invalidi u udruge po sličnosti invaliditeta. Oni s intelektualnim poteškoćama se daju u sport, razvijaju mišiće. Žene očekuju da ih spase Un-ove agencije. Planine, šume, vode, čak i crna zemlja je dobila po pokret koji želi da se ozakone njihova prava na mir i tišinu. Jedini nebranjeni ostanu vam vaši vlastiti kućni ljubmci, najmlađe dijete, mater, i neizbježna svekrva. Svekrvu nitko nije volio. 

Ajde, probajte im reć da im je pas bolestan jer ga se pogrešno hrani, jer hrana za ljude nije dobra za pse. Mogli biste proći još gore nego s prije spomenutim receptom za palačinke: 

- Nije istina da može samo brašno i voda. Ne možeš ti napravit palačinke bez jaja, radenske, korice naranče, i oštroga brašna! 

- Ja pravim bez jaja, mi smo alergični. 

- To je druga stvar. Zdravlje na prvom mjestu. 

A-ha! 

I to vam je ta priča: " Kako mi je to samo mogla reć, onako pred svima, umjesto da me upozori prije, razumiiiiš, ispala sam glupa. 

Nisi ti, draga, ispala glupa, nego tek počinješ shvaćat kako te svi drugi vide.  

Samo što to ne smijete naglas reć. Jer su se svi drugi do tad slagali s njome, razumijete? 

Jesmo li svi ludi, pa jedino ovi šta "krivo gledaju" izgleda vide pravo? 

A šta vam ja znam. Ali, sve se bojim da je to to kad stručnjaci, ovdje mislim na ljude koji se razumiju u ljude i čiji se sud uvažava, upozoravaju na mentalnu pandemiju koja nas neizbježno čeka. 

Spominje se strah od samoće, puno se previše ljudi na ovom ljudima prekrcanom planetu osjeća usamljeno, sve teže im je naći sljedbenike njihovih velevažnih uvjerenja i ideja. Ili svatko ima svoje. Ili im je naprosto lijeno ginuti, sudjelovati, i povremeno viknuti "tako je!". Nekako ne mislim da je to lošija opcija. Bolje biti depresivan, nego biti agresivan. Za okolinu mogućega agresivca, mislim. Ali biti u društvu idiota, jednako je poražavajuće. Mlatio vas on po lubanji, ili onom što je unutar nje, glava je glava. I nije ugodno. 

Tijelo se oporavi ili popusti, pogine, ugine i vrati se u zemlju iz koje je poteklo. Pa naraste nešto novo iz te iste zemlje. A misao su, i emocija, navodno, to što ostane u zraku. Bolje bi bilo, i ljepše bi bilo da su ugodne i sretne. 

Uzimam ovo kao još jedan dokaz da su slijepi i slabovidni u daleko boljem položaju: 

Realno, ne vidimo i slijedom toga ne obraćamo niti dajemo preveliku pažnju manje bitnim stvarima. Usredotočeni smo na ono što velika većina drži nevidljivim. I time održavamo mentalnu higijenu svijeta. Kad perete fizičko tijelo, možete oprati samo i jedino svoje, eventualno još neko i nečije ovisno o službenom statusu i o zanimanju, jeste li majka, zdravstveni radnik ili čistačica. A kultivirajući pristojnu misao, čistite sva ona mjesta koja ta misao može dohvatiti. Dakle, pripazite dobro što odašiljete kroz prostor i kroz vrijeme.   

Za prvu pomoć, probajte ovo: 

sadhguru.co/mom 

kako sam naučila yogasane (5)

Hvala bogu na internetu, pa učenje i druženje više ne moraju biti ograničeni samo na ono što fizički možete primiti rukama. Broj ljudi, koji su spremni dijeliti što imaju i znaju, se s pojavom AI prevoditelja, povećao, tako da se ne morate osjećati kao zadnja budala svaki put kad vam netko odluči dati na znanje da vas je, uzevši vam nešto bez namjere da plati, preveslao.

Potvrda da zaista ne morate otputovati daleko, popeti se negdje visoko ni zagnjuriti glavu i čitavo tijelo negdje duboko, da biste doživjeli nešto drugačije i drugo, doznali nešto što ovdje gdje sad jeste ne biste mogli. Vidjeli i čuli nekoga i nešto, čega ovdje nema i ne može biti.

Sve svoje u sebi nosim. Sa sobom. Vaš vas smartfon neće iznevjeriti.

Sad je samo potrebno znati kamo usmjeriti pogled.

Tijelo držite onako kako ono u tom trenu može stajati. Hranite ga onime što vam je dostupno. Dišete to što je oko vas: ono što netko drugi izdahne. Zato je bolje živjeti u šumi, nego u sportskoj dvorani, pretvarajući se da vam ne smeta kad vas štrapne tuđi znoj.

Atmosfera je bitnija od materije, u smislu, kad ste u dobrom društvu, možete probaviti i kamen. Kada niste, i najdraža poslastica može vas natjerat na zahod.

A jedino biće koje vas nikad neće ostaviti, kao i ono kojega se nikada nećete otarasiti, ste sami vi.

U našoj very sattvic grupi, ima isto, nevjerojatno blesavih ljudi, ali pomisao da ste jedna od njih, i da smo jedni drugima ogledala, je ljekovita. Fizička distanca, vam olakša i onu mentalnu, dovoljno za pauzu u kojoj ćete se zapitati: što je to u meni da ih vidim takve?, i primjećujem da to svi rade. Sve je test. Svi smo na testu. Ili se makar trudimo misliti da je to tako.

U "stvarnom" životu sve se vrti oko pobjede, tko će koga prije, i tko će kome prije. Tko je pametan, ako nekoga prevari, a tko je glup ako ne odreagira ljutnjom, svađom, plačem ili osvetom.

Ljudi na "spiritualnom putu" su više okupirani čišćenjem znanja, učenja, pravila, izvođenja rituala, da vam postane jasno kako nastaju sekte i kako se stvara kult ličnosti, ne samo od gurua oko kojeg se skupljaju, nego općenito. To je dragocjen uvid. 

Jednako tako to čine i velike korporacije s markama tenisica ili automobila, i slatke pop pjevačice, i ozbiljne političke partije sa misijama i sa vizijama. 

Ima, i ovdje, i paranoje i grupiranja, koga hoćemo a koga nikako ne volimo, i sve podgrijano nekim citatom ili video klipom nekoga od mrtvih ili živih gurua. Što bi trebalo dokazivati nešto. 

Što ja znam i mogu vidjeti i čuti, uvijek su svi, od Isusa na ovamo, govorili isto: sve je potrebno, ništa se ne baca. Sve je jednako vrijedno, bez ničeg se ne može. Poklonite se svemu, jer ništa više od toga niti ne možete znati.

Ovdje sve lakše shvaćam kao "karmu koja se mora odmotati", sa mnom, ili bez mene. Pa onda bolje - bez. Prisutna sam, izdaleka. Svjedok, jedan ali vrijedan.

Energija se čuva za potrebnije stvari. Za one nove. Za ono što tek ima doći, još neviđeno, nečuveno i neodređeno. Onaj koji bude imao dovoljno svoje snage, određivat će novi smjer.

Ovo je bila zadnja minijatura koju sam objavila na X-u, prije nego što se aplikacija prestala ažurirati za moj tip smartfona. Sve ostale popularnije društvene mreže rade besprijekorno, tako da ne znam treba li ovdje izvoditi kakve zaključke ili ne. Kako bilo da bilo, hvala vam svima koji ste do ovdje došli preko Twittera, i što ste još ovdje. 

tumačenje snova

Sadhguru - Mogu li nas snovi osloboditi od karme? 

Vjerojatno vam se svima dogodilo da ste se probudili iz čudnog, živopisnog sna i pitali, otkud sad to, ili što mi se pokušava prenijeti. Postoji li dublje značenje? 

Sadhguru, u ovom članku kaže da postavljamo pogrešna pitanja. Radije bismo se trebali zapitati, zbog čega uopće sanjamo. Njegovi uvidi predstavljaju izazov konvencionalnom razumijevanju uspavanog uma, ili onog dijela nas koji sanja. 

Snovi su, kaže Sadhguru, manje vezani za proročanstva, a više za proces, noćno otpuštanje želja i akumuliranih sjećanja koja zovemo Karma. 

+++ 

Postoje različiti aspekti uma i egzistencije, koje zovemo snovima. Naravno, svi ste čuli za famozni govor "Imam san..." (I have a dream) Ali sada, govorimo o snovima koji ne kreirate aktivno - nego o onima koji naizgled stižu s nekog drugog mjesta. Ovi snovi mogu se podijeliti na 4 glavne kategorije. 

Snovi koji otpuštaju želje 

Više od 90% snova su otpuštanje. Kad kažem otpuštanje, trebate razumjeti da većina ljudi ne može odoljeti a da ne poželi štogod da im se čini kao dobro, lijepo, atraktivno ili vrijedno. Većinu tih želja, um stvara preko cijelog dana a da toga uopće nije svjestan. Želje se jednostavno dese, jer je um u takvom načinu rada da želi dosta toga. Prava je sreća što vam se ne ostvaruju sve vaše želje. Kad bi se ostvarivale, bili biste u velikoj nevolji. 

Ova vrsta snova je preuveličavanje svega što vi želite. Ili, drugim riječima, otpuštanje. Kad se taj otpust ne bi desio u vašim snovima, želje bi mogle prerasti u veliku frustraciju i kompulzivnu radnju. U tom smislu, snovi rade za vas. 

Želje možete otpustiti noću dok ste u dubokom snu, kad se tijelo odmara, tako da ima dosta slobodne energije za aktivnosti uma. Um koristi to vrijeme i energiju da se iživi. 90% snova ulazi u ovu kategoriju. Ne morate ništa raditi oko toga, ništa pamtiti, nema potrebe za tim, samo pustite to na miru. 

Ali ako imate previše snova, tada morate pogledati kakav je vaš dan. Morate postati svjesniji. Što ste svjesniji preko dana, to će biti manje snova po noći. 

Ako meditirate preko dana, tad će biti značajno manje sanjanja noću. 

Prarabdha: Nakupljena karma koja se odvija u snovima 

Sljedeća manifestacija snova je bazirana na nečem što zovemo prarabdha. 

U ljudskom sistemu postoji ogromna količina sjećanja, koju zovemo karmičkom strukturom ili karmičkim tijelom, a to je u biti memorija. Kad bi se sva karmička memorija odvrtjela u jednom trenutku, vaš um to ne bi izdržao. Priroda, ili vaš sistem je evoluirao na takav način da može podnijeti samo određenu memoriju. To zovemo prarabdha. 

To je, dakle, drugi tip snova. Prarabdha vrti svoju ploču. I to se vrti tako svaki dan, u vašem ponašanju, mislima, emocijama i načinu na koji se tijelo osjeća. Ako pažljivo promatrate, vidjet ćete da se osjeća drugačije, svaki dan, zato što prarabdha stvara sve što se dešava. 

Svaki otpust memorije koji se desi u mentalnoj strukturi stvara senzorni uzorak u fiziološkoj strukturi. Onaj tip prarabdhe koji se u tom trenutku vrti, određuje kako se tijelo osjeća. Ako ste svjestan i ako promatrate svoje tijelo znat ćete što dolazi sljedeće tog dana. 

Možda ste primijetili da ste se neki put probudili s nekim čudnim osjećajem, i da ste se do kraja dana zaista i slomili na neki način. Ne morate biti prosvijetljeni ili super svjesni, da biste to primijetili. Ali, zato što ljudi uglavnom ne znaju kako dešifrirati te čudne osjećaje, idu iz jednog problema u drugi. Oni koji znaju kako ih čitati, izbjeći će ih, neće tumarati, zato što karmička memorija ili prarabdha utječe ne samo na vaše tijelo, um i energije, nego također i na sve što se dešava oko vas. 

Tako prarabdha pronalazi izraz, a isto se događa i noću u obliku snova. 

Ovi snovi mogu biti izmiješani od svega i svačega - ljudi koje poznajete i potpunih stranaca, poznate i nepoznate situacije, sve se preklapa. 

Moguće da se sjećate ovakvih snova: nalazite se u svojoj kući ali prisutan je neki čudan lik. Ili se nalazite na čudnome mjestu ali sva je vaša familija tamo. 

Ono što vam je poznato i ono nepoznato, ono čega se svjesno sjećate i ono čega se ne sjećate nikako, sve to bude isprepleteno u snovima. To je opuštanje prarabdhe, i možda i ima neko značenje. 

Ne trebate promatrati slike sna, nego kakav dojam ostavlja. Radi li se o nekoj latentnoj želji, ili se vrti neko sjećanje. Ne gledajte slike, slike nisu važne, ali osjećaj koji ostavljaju u tijelu je važan. Kad se ujutro probudite, kako se osjećate? 

Ovo je razlog zbog koje oni koji pažljivo promatraju svoje živote izbjegavaju opijate i stimulanse. Opijati i stimulansi čine da vaš neurološki sistem signalizira nešto potpuno drugačije, a da vi to čak i ne primjećujete. 

Ovaj drugi tip snova, baziran na prarabdhi može značiti puno toga, ako ste sposobni promatrati pažljivo. Korisno je promatrati prarabdhu, pogotovo ako se tiče stanja vašeg zdravlja ili mogućnosti oštećenja vašeg tijela. 

Ja nikada ne govorim o snovima, jer ima mnogo ljudi čija bi mašta podivljala, na način "Vidio sam to i to u snu, znači to i to će mi se danas dogoditi, sutra će se dogoditi… " Snovi se ne bi događali samo noću, događali bi se i danju. 

Sanchita: skladište sjećanja otvara svoje brane 

Treći tip snova se dogodi kada dođete do nekih iskustava u svom životu. 

Mnogi od vas su primijetili da nakon što prođete kroz neko značajno iskustvo - recimo da ste inicirani u shambhavi ili bhava spandana ili samyama program, ili kakav drugi proces inicijacije - uzorak, tip i obim vaših snova se mijenja. 

Značajno iskustvo znači da ste prešli određeni prag unutar sebe. Postoje slojevi i slojevi ograničenja koja ste sami sebi postavili. Kad prijeđete jedan sloj, tad se uzorak sna značajno mijenja. Ona memorija koja je do tada bila neaktivna, iznenada dolazi na red. Odjednom, naiđete na novu konzervu crva s kojom se treba nositi. 

To se dešava kad značajno iskustvo razbije određenu barijeru i donese novo sjećanje koje treba otpustiti. Te su barijere bile tu zbog vaše zaštite. Kad bi se sve otvorile odjedanput, vaš um to ne bi izdržao. 

To skladište memorije ili karmičke supstance se zove sanchita. Kad porcija sanchite uđe u vaš život znači da se život širi na veće polje djelovanja nego što je to bilo ranije. 

Do tada se vaš život odvijao unutar određenog obujma memorije, ali nakon tog velikog iskustva, dobio je više maha. 

Ako se znate s time nositi efikasno, tad je to super stvar. Ako se nosite neefikasno, onda može biti nesnosno. 

To je ljudima najveći problem: to što imaju veći domet od ostalih bića. Kad biste bili kao druga stvorenja, mogli biste samo jesti i spavati i biti skroz u redu. Ali zato što se možete domašiti više, patite. 

Slično, kad je više memorije, ako se dobro snađete, to će bit predivno, a ako ne, bit će bolno. Ali čak i kad je bolno, što se tiče krajnjeg ishoda, kako stvari stoje, još uvijek je to dobro za vas. Yoga je bolna, ali je ipak radimo, jer je na široj slici, širem planu, dobra za nas. 

Otvaranje novih područja memorije unutar sebe, može biti bolno jer stavljate svoj život na fast forward, ubrzavate se. Ono što je predviđeno za vaše sljedeće izdanje, to pokušavate riješiti u ovome, jer vam se žuri. Ne želite još jedno isto izdanje. 

To može biti složeno, ali ako odradite dobro, na konju ste. 

Inače, ulazak na spiritualne staze može izgledati kao da vas univerzum udara iz svih pravaca. To je tako kad stupite u dimenziju koju ranije niste poznavali. 

Ako ostanete tu gdje jeste, život se čini udoban, ali patite zbog stagnacije. Ako učinite sljedeći korak, u bilo kojem smjeru, krećete se prema naprijed, ali se srećete i sa puno više izazova. 

Što se snova tiče, ovo se događa na kompletno drugačijem nivou. Kad jednom sanchita nađe izraz u vašim snovima, imat ćete apsolutno divlje i besmislene snove. 

Tantra: kad vaši snovi postanu svačija stvarnost 

Postoji još jedna vrsta snova koji i nisu snovi u uobičajenom smislu. Na primjer; 

U Australiji, Aboridžini kažu za vrijeme postanka Dreamtime, Vrijeme snova, ili sanjanja. Stvoritelj je zasanjao sve. U Indiji kažemo maya ili iluzija - iluzija može biti isto što i san. Ili to zovemo leela, igra. Stvoritelj prede svoju mayu i igra se naokolo. 

Riječi leela i maya opisuju stvaranje najprikladnije. I čitavo umijeće koje zovemo tantra je u vezi sanjanja nečega i iznošenja toga u stvarnost. Prvo nešto zamislite, stvorite u svom umu, a onda polako to odmotate na van, i jednom to postaje i za stvarno.

Kad vaš san postane živo iskustvo za sve druge, tad je to stvarnost. Ne zato što pokušavate utjecati ili hipnotizirati nekoga preko sugestije. Oni ne moraju znati za ništa od toga. 

Svi smo se mi dogodili kao san koji je pronašao fizičku ekspresiju. Ali izraziti se možete i tako da ne rabite materiju. To nije san u uobičajenom smislu, to je stvaranje. tako se zapravo sve i događa. 

Možete se igrati s iluzijom. Recimo da se želim igrati loptom, ali nemam loptu. U početku se igram kao da je imam, i nakon nekog vremena, ako sam dovoljno uporan, pojavit će se lopta koju će netko moći i osjetiti. 

Ovo je stvaranje i također je ukorijenjeno u snovima, jer, kada prijeđete granice sanchite, tada dotaknete dimenziju izvora stvaranja. Obično, kad stignete tamo, vaš um bude toliko preplavljen, ukoliko nije istreniran na način koji neki ljudi opisuju kao stanje bez misli (no-mind).

Onog trenutka kad osjetite prisutnost energije koju ne možete razumjeti, vaš će se um smrznuti. To nije zbunjenost, to je stanje gdje um ne postoji, ukoliko ne pripremljen na takvo nešto. 

Kada, u tradicionalnim terminima rečeno, sretnete boga, uhvatite boga za bradu, a vaš se um smrzne, nije li to šteta. Toliko ste se namučili da biste stigli do tamo, a onda ste se smrzli. Ipak i to je korisno. Ali ako imate um koji je istreniran tako da kada prijeđete na mjesto na kojem nema memorije, tada možete sve odigrati svjesno. 

Sada vaš um radi tako kako radi samo zato što ima memorije. Kad prijeđete granicu gdje memorija završava i samo percepcija ostaje, skoro se svaki um smrzne. 

Ono što radite, kad radite yogu jest, treniranje uma da kad dođete tamo gdje memorije ili karmičke strukture nema više, da vi i dalje imate svoj um. Tako da, ako vas i tijelo izda, dakle, ako umrete, i dalje imate um. Tako da možete otploviti tamo gdje vi to želite. Inače idete prema dotadašnjim tendencijama. 

To su ta četiri tipa snova. Zadnji se ne može realno zvati snom, to je s druge strane, druge obale postojanja. 

Ali, kakvi god da su snovi, štogod da sanjate, naučite to ignorirati. Ako krenete tražiti značenje u snovima, počet ćete živjeti u njima, i izgubiti značenje života, osjećaj za svoj život. 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/8/can-dreams-release-your-karma.html

epidemija ili pretjerivanje s dijagnozama?

Izvor: isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/attention-deficit-disorder

Je li ADD/ADHD moderna epidemija ili prekomjerno dijagnosticiranje?  

Kad se radi o fizičkom tijelu i umu, ne postoje dva čovjeka koja su ista i koji imaju iste sposobnosti. Ono što jedan čovjek može napraviti, na fizičkom ili mentalnom planu, neki drugi čovjek možda i ne može. Ne treba nikome titula za takve stvari, naziv poput ADHD ili ADD ili tome slično. Ono što treba gledati je, kako poboljšati to što stvarno jesi. Eto, netko ima poremećaj pažnje, a ja sam u svoje vrijeme patio jer sam prepažljiv. Kad bi me zaokupirala jedna stvar, ne bi mogao prebaciti fokus ni na što drugo. Samo bi gledao tu jednu stvar, satima. Ljudi su mislili da je to velik problem, također. Smetalo im je što buljim u samo jednu stvar čitavo vrijeme. 

Ne postoji standardna pažnja 

Dobro se sjećam, moj otac koji je akademski bio izvrstan u svemu, na nesreću je proizveo ovakvo dijete kakvo sam ja. Bio je vrlo strog u vezi učenja, svake večeri, mi djeca smo morali učiti od 7.00 do 9.00. Ja bih uzeo neki udžbenik, otvorio ga, nije me bilo briga na koju stranicu, i samo buljio u neku sitnu točku na toj stranici. Ta sitna mrljica bi okupirala svu moju pažnju, tako da ne bih pročitao ni jednu jedinu riječ. Ali bio sam miran, i gledao sam u knjigu, dakle, knjiga je okupirala svu moju pažnju. 

Čitav je svemir u jednoj točci. Mnogi su ljudi proveli čitave živote gledajući kroz mikroskope, u molekule ili u atome. Ali, kad to dijete radi, svi govore da će poludjeti, da je preokupiran glupostima. 

Znači, nemoj samog sebe etiketirati ovakvim ili onakvim. Tko odlučuje imaš li poremećaj pažnje? Postoji li nekakav standard, pravilo o tome koliko pažnje moraš imati, a koliko možeš razviti. Ne, ne postoji, sve je to izmišljeno. 

Etiketiranja 

Problem je u tome, što od najranijeg djetinjstva, ljudska bića bivaju etiketirana. A onda nose te etikete ostatak života. Onaj nivo pažnje koji si imao kad ti je bilo 5, 6, ili 15 ili 20 godina, može biti vrlo različit. Koliko vas nije uspjelo evoluirati od tad do sad? Prvi dan škole, ništa vam nije bilo jasno, ali kako je vrijeme prolazilo, prolazili ste i vi. Ili je netko možda prvi dan škole djelovao kao da sve zna, ali do kraja školske godine, ništa se dalje od toga nije pomakao. 

Ima li svatko istu vrstu pažnje? Definitivno ne. Mene nikad nije bilo briga što se događa u učionici. Jednostavno mi nije bilo zanimljivo. Ali zanimale su me svakakve stvari. Znači li to da imam poremećaj pažnje? Ne. Samo me nije bilo briga što je u tom trenu na školskoj tabli, i to je sve. 

With passion comes attention - interes + pažnja = uspjeh

Jeste li primijetili, kad ste bili mlađi, ili ako ste sad mladi, pa kad vam je netko privlačan, niste se morali koncentrirati da biste mislili na njega. Jednostavno bi vam zaposjeo misli. 

Namjerno dajem baš ovakav primjer, jer je ovdje očito da u svome tijelu imamo određenu kemiju koja podržava našu pažnju. Da bismo obratili pažnju na druge stvari, potrebno je uložiti malo truda. Moramo moći razviti interes za nešto što smatramo da je vrijedno pažnje. Ako vas nešto interesira, tada će i pažnja doći. 

Kakvo god da vam je sada stanje uma, ne mora takvo ostati do kraja vašeg života. Promijeniti okvire uma, je najlakša stvar na svijetu, jer je to najfleksibilniji aspekt onoga što jesmo. 

Promijeniti oblik tijela je mnogo teže. 

Ali, jako puno ljudi je i um pretvorilo u betonsku ciglu. Šta će im takva glava? Da udaraju njom u zid? Morate držati svoju glavu, um, misli, u što fleksibilnijem stanju, koje je moguće. Što je fleksibilniji, to ćete se bolje služiti njime. Zato, ne brinite o tome što vam drugi ljudi govore da ste. Zaboravite dijagnoze, prognoze i etikete. Ako želite, možete promijeniti čitavu strukturu vlastitoga uma, u trenutku. 

Your mind is your business !! - Vaš um je vaša stvar (ili vaš problem?) 

sadhguru.co/momapp <- download now 💥💥💥

kako se čisti aura?

Pitanje: Sadhguru, kako se aura može očistiti? Mogu li postati čist ako moja aura dođe u kontakt s tvojom? 

Odgovor: Vidite li kakvu aureolu oko mene? 

Kad očajnički želite nešto vidjeti, tada vam to vaš um i servira. 

Iako ovo možda neće biti dobro shvaćeno u modernom društvu, najpraktičnija stvar koju možete napraviti je zakoračiti na put duhovnosti (spiritualni put). Ali, nažalost, duhovnost prati glasina da je povezana s duhovima, "vidovnjaštvom". Kad počnete "viđati" stvari koje ne postoje, tad imate velik problem. 

👻👻👻

Čak i nežive stvari imaju svoje vlastite aure. Svaki objekt ima svoju auru, bilo to svjetlosno polje, ili energija koju zrači. Ako možete držati svoje tijelo, um, emocije i energiju u određenom stupnju vibracije, tad ćete imati određeno polje svjetla i energije oko sebe. Nemojte pokušavati vidjeti to, ili uspoređivati sa nečijom tuđom aurom. 

Kad se ujutro probudite, provjerite jesu li vaše tijelo, um i emocije u dobrome stanju. U rano jutro možda ne možete biti svjesni svojih energija, ali makar možete znati boli li vas tijelo ili glava. Život je pokret, smrt je tromost. Svaki dan to morate moći izmjeriti, u kojem se pravcu krećete, postajete li vižljastiji ili sporiji. 

Ako ste skloni pogrešnoj vrsti misli, tad se krećete prema inerciji. Ako ste sposobni stvoriti druge vrste misli, tad idete prema dinamici i obilju. Ako smognete održati ovaj drugi tip, tad će vam i aura biti u redu. 

Ima još nekoliko mjerljivih aspekata na koje se možete fokusirati: kako vam je tijelo, kakav vam je um, kakve emocije, kakve su energije. Puno je bolje osloniti se na ono što znate, nego pokušavati vidjeti nečiju auru. 

Mjesta i ljudi, definitivno imaju utjecaj na nas, ali bolje je potruditi se poraditi na sebi, tako da čak i ako odete do vraga, možete iz svega izaći čist. 

To je jako važno. U suprotnom, kretanje vam je jako ograničeno. Ja mogu ići bilo gdje i kamo, i opet bit u redu. I vi biste morali moći postati takvima - biti u stanju otići na najgora mjesta na svijetu, i svejedno bit ok. 

Spiritualni proces znači da ono vanjsko ne utječe ne vas, ne određuje kako se osjećate. Vi sami određujete kako ste. Eto, takvi trebate biti. 

Nikada nećete moći kontrolirati 100 % što se događa oko vas, nikada se nitko koga sretnete u životu neće ponašati točno onako kako vi to zamišljate. Zato toliko puno ljudi radije kupuje pse, da ih mogu dresirati kako oni to hoće. Ali čak i psi rade ono nešto svoje. Iako, da, uglavnom je životinje lakše istrenirati da budu poslušne. 

Pa, ako se nitko na ovom svijetu ne nađe točno, 100 postotno onakav kako vi to zamišljate, makar vi budite točno, 100-postotno takvim kako vi to zamišljate. Kad već imate tu povlasticu da možete sami odlučiti kakav ćete biti, budite onakvi kakvi to sami želite. 

Kad biste mogli tako sobom vladati, biste li radije bili blaženi ili jadni? Blaženi? E pa budite blaženi, i ne brinite o svojoj ili nečijoj auri, i sve će bit super! 

isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/5/forget-about-your-aura  

što je intuicija?

Pitanje: Možete li molim objasniti, što je to intuicija? Ima li veze sa spiritualnošću? 

Odgovor: Što je intuicija? Sve što ljudsko biće radi, događa se zbog informacija koje je on ili ona prikupio. Informacija nije nešto što ste pročitali iz knjige ili iz novina. Naših pet osjetila konstantno skuplja informacije, preko vida, sluha, mirisa, okusa i dodira. A to se događa čak i dok spavamo. Rađeni su znanstveni eksperimenti sa osobama u dubokom snu: izgovarane su, dok su bili u tom stanju, rečenice na jeziku koje u stvarnosti ne razumiju. Unatoč tome, kasnije su pod hipnozom mogli ponoviti te rečenice točno onako kako su im bile rečene. Iako nisu bili svjesni, sve je ostalo zapisano u njihovoj memoriji, kao da je snimljeno. 

Postoji, tako ogromna količina informacija kojih nismo niti svjesni. Pogledajte samo na činjenicu da možete hodati. Hodanje je tako jednostavna stvar. Ali ako idete analizirati sam proces; što je sve potrebno učiniti da biste mogli stajati i hodati na dvije noge, to je iznimno kompliciran proces. Kako se težina prebacuje, što se dešava sa mišićnim tkivom i uopće kako sve utječe na čitavo tijelo, teško je riječima i objasniti. Ako bi pokušavali sve to logički objasniti i razumjeti, sigurno biste prije poludjeli, nego prohodali. Ne biste shvatili čak ni ako biste studirali samo hodanje čitav život. Eto, toliko je to komplicirano, ali ipak, svi mi hodamo. Mi to radimo intuitivno, ne intelektualno. 

Još bolja analogija je vožnja. Kad ste prvi put učili voziti auto, okrenuli biste ključ, zatim pritisnuli kvačilo, zatim prva brzina, onda polako opuštate kvačilo, ali vražja stvar bi samo poskočila i ugasila se, nema veze koliko puta ponavljali i pokušavali. Ali sada vozite već desetak godina, i dok vozite, istovremeno koristite i mobitel, i sve to bez problema! Ali čak i nakon tih deset godina, ako sjednete i počnete misliti "Što ću sad napraviti? prvo ključ, pa kumplug, pa prva, pa kuplung..." opet ste na početku, ne znate ništa. 

Intuicija vs Logika 

Kad radite na način intelekta, morate proći deset koraka za svaku malu stvar koju želite napraviti. Umjesto da prolazite svaki put svih deset koraka, istim redoslijedom, vi skočite odmah na zadnji, pa mislite da je to intuicija. 

Intuicija nije drugačija dimenzija percepcije, samo je drugačija dimenzija računanja. Računate brže, ali radite s istim informacijama. Ako postanete više intuitivni, samo koristite ono što već imate i znate, na malo brži način. Za usporedbu; prešli ste s običnog telefona na pametni telefon, s pametnog telefona na iPad, ali nema novijih otkrića. Samo učimo kako istu stvar koristiti bolje. Isto je sa mozgom, kad postanete intuitivni. Koristite ga bolje, ali ne znate ništa više nego što ste već znali. 

Intuicija i spiritualnost (duhovnost)

Ako želite zakoračiti u drugu dimenziju, tada je potrebno poboljšati percepciju. Opažati više nego što možete unutar sadašnjih ograničenja. To je spiritualnost - poboljšanje opažanja. 

U biti, biti spiritualan znači otići izvan materijalnog, fizičkoga. Ako dimenzija koja je izvan fizičke postane živa realnost za vas, tada ste spiritualan. 

Kad kažem fizička dimenzija, tad ne mislim samo na tijelo i um. Sve što možete opaziti preko svojih pet osjetila, je fizičko po prirodi. Ako prekoračite to, ili ako vaša percepcija prekorači ograničenja pet osjetila, tada ste spiritualan. 

Intuicija vs Predosjećaj (gut feeling) 

Pitanje: Koliku važnost bismo trebali dati predosjećaju i je li predosjećaj isto što i intuicija? 

Odgovor: Postoji nešto što zovemo predosjećajem (gut feeling), i postoji nešto što se zove "usrati se od straha" (being shit scared). Kad ljudi ne znaju što im se događa, neke se stvari pokrenu u njihovim crijevima. Nemojte to miješati sa nekom vrstom intuicije ili nekom vrstom uvida u život. Strah je to što vrlo veliki broj ljudi smatra predosjećajem, nemojte miješati jedno s drugim. 

Ponekad intuicija može biti vrlo zbunjujuća. Često ljudi kažu, "Oh, imam takav predosjećaj.", pogotovo na kladionicama. Devedeset posto puta pogriješe, ali i dalje imaju svoje predosjećaje, jer im je jedanput možda bilo upalilo. Jednom je upalilo, deset puta nije, ali oni i dalje računaju na taj jedan put kad će opet upaliti. Ukratko, slučajno se mnoge stvari dogode. 

Intuicija "jednom možda" je vrlo opasna stvar, jer ne odlučujete sami kad je nešto sto posto da, a kad ne: samo se jako uznemirite. Vaš logičan um kaže jedno, a mislite da vam intuicija govori drugo. A da biste donijeli odluku trebate biti sto posto sigurni. Tad je bolje držati se samo logike. Čak ako traje dulje, makar vas odvede nekamo. Intuicija vas zbunjuje, i na kraju ne napravite ništa. Ima jako puno ljudi koji konstantno donose loše odluke u životu, jer vjeruju da imaju intuiciju. Ako imate iti jedan posto sumnje pri donošenju neke odluke, tad je bolje koristiti logičan um, koliko god da je on ograničen, ipak je pouzdan. Logiku možete provjeravati, intuiciju ne možete. 

Mogu li se proizvesti strojevi koji su intuitivni? 

Pitanje: Stručnjaci kažu da je ljudska intuicija u biti biokemijski odgovor našeg tijela. Da je poput naslijeđenog i ugrađenog biokemijskog algoritma. Ako je to tako, može li umjetna inteligencija imati (rekreirati, ponovno stvoriti) ljudske emocije? Ima li ljudska inteligencija išta s biokemijskom aktivnosti koja se događa u našem sistemu? 

Odgovor: Naravno. Poznato je da naša mentalna stabilnost ili nestabilnost, jasnoća ili nejasnoća, bistrina uma, imaju kemijsku podlogu. Čak to da li smo sretni ili nesretni, veseli ili tužni, radosni ili jadni, ima kemijsku podlogu. Dok sada ovdje sjedimo, hoće li to iskustvo biti lijepo ili ružno, stvar je inteligencije, ali isto tako i kemije. Jedno nije različito od drugog. 

Ljudi me često pitaju "Sadhguru, kako to da ti možeš raditi toliko različitih stvari a da ne poludiš?", odgovorim im da je to zato što ja mogu misliti čitavim tijelom, a vi samo mozgom. 

Potpuno je pogrešno razmišljati o inteligenciji samo kao o misli. Misao je samo jedan maleni izraz inteligencije. To je prevara koju su izmislila moderna društva, jer je obrazovni sustav, stvorio takve ljude koji vjeruju da je misao jedini oblik inteligencije. Kad je misao jedini oblik inteligencije, prirodno je misliti da je prikupljanje podataka, analiza podataka i prezentiranje tih istih podataka u skladu s tim vašim analizama, da je to inteligencija. To je proces, koji svaki stroj može napraviti. Sada napokon polako počinjete shvaćati da svaku misao, ma kako da je kompleksnom i fenomenalnom vi smatrali, običan stroj može obraditi puno brže, bolje i lakše. 

Djeca uglavnom smatraju matematiku najtežim predmetom, a kad tamo, običan kalkulator može računati brže i točnije od njihovog učitelja. Kompjuter može računati bolje od bilo kojeg matematičara. Očito da ono što se smatra jako teškim intelektualnim procesom, strojevi procesiraju daleko lakše, bolje i brže, nego što mi možemo i zamisliti. 

Ljudi će reći da je matematika jedna stvar, a književnost i umjetnost i glazba, sasvim druga. Nije to tako. Stvar je samo u tome, što matematika radi s brojevima, pa ne izgleda jako ljudski. Čak književnost i glazba, koje se smatraju izljevima ljudske duše i srca, mogu biti stvoreni strojno. Vrlo skoro će se dogoditi da će strojevi stvarati takvu umjetnost da nećemo moći razlikovati koja je koja, a strojna će vjerojatno biti bolja. 

Intuicija je zapravo računanje na takav način, da ne morate svaki put ponavljati baš sve logičke korake. Definitivno je razumniji način korištenja inteligencije. Kad biste svaki put prolazili svaki logički korak, za svaku malu stvar koju namjeravate napraviti, ubrzo bi poludjeli. Što mislite zašto su ljudi sve više pod stresom? Onog trena kad ste postali obrazovanim, počeli ste razmišljati logično o svakom aspektu života. Pokušavate nadograditi svoj život logično, a on se ne nadograđuje. Ništa nije pošlo krivim putem. Sunce je izašlo, kisika ima dovoljno, pojeli ste svoj doručak, ali ste pod stresom. To je zato što pokušavate nadodati nešto, a zapravo nešto trebate preskočiti. 

Znači, intuicija je računanje koje preskače logične korake, ali stiže do istog odgovora, a to je definitivno pametniji način življenja. 

Je li intuicija samo biokemijski algoritam? Da, jest. Pod pojmom, biokemijski algoritam, mislimo na konstantni tok, koji je s jedne je strane određen našim genima, kulturom, i vanjskim utjecajima, ali ako ste svjesni, možete ga namjestiti na drugačiji način. To je mehanizam. Pitanje je samo, je li taj mehanizam vođen svjesno ili ne. 

Ljudi posjeduju intelekt, to je intuitivna dimenzija, i onaj dublji nivo inteligencije, koji je sam temelj na kojem sve počiva. Ta inteligencija koja stvara, koja je izvor svega stvorenoga, je ugrađena u svakoga od nas. Pitanje je samo, u kojoj je mjeri nam je dostupna. 

Svatko od nas ima ruke, ali ne mogu svi koristiti ruke na jednak način. Rukometaš ih koristi na jedan način, pisac na drugi, umjetnik na treći, jogi na četvrti. A naš se biokemijski algoritam mijenja, ovisno o tome kako i što radimo. 

Kako razviti intuiciju? 

Ljudi idu u na/pogađanja i govore da je to intuicija. Ako želite razviti intuiciju, prva stvar koju morate naučiti je da samo sjedite mirno, potpuno budni i da ne mislite ni o čemu. Jednom me netko pitao "Sadhguru, kad voziš, o čemu razmišljaš" Odgovorio sam da ne razmišljam ni o čemu. Jednostavno vozim. Ako ste budni, pažljivi, bez ikakvih predrasuda, samo pažnja, ne misli, samo pažnja, tad ćete prirodno postati intuitivan. 

Mnogi ljudi imaju vrlo intuitivne fleš bekove. Svi oni imaju intuiciju, nakon što se čitava stvar završi. Takva intuicija ne služi ničemu. Samo će oštetiti vaše logičko razmišljanje. Ako krenete rješavati kompleksnost života kroz logičan proces, neizbježno je da ćete sludjeti. Većina ljudi to niti ne pokušava. Njihova je logika, napravi par koraka, pa ćemo vidjet što ćemo dalje. Zašto je ovaj list zelen, a onaj tamo postaje žut - ako se povedete za logikom, mali je milijun koraka. Definitivno biste poludjeli. 

Ali ako ste to samo opazili, i ne dodavali nikakve misli tome, tada ćete iskustveno znati što se dogodilo, jer ste to upili u sebe. Tolika je moć ljudske percepcije. Ako posvetite određenu pažnju, prirodno ćete postati svjesniji. Ako postanete svjestan, tad ste vi taj koji će moći postaviti biokemijski algoritam u svoj sistem. Udesit ćete ga tako da vama ide u prilog, i da bude na dobrobit svemu što vas okružuje. Dakle, ne radi se samo o razvoju intuicije. Ako znate kako urediti svoj biokemijski sistem, tada možete utjecati na sve živo oko sebe. 

Pažnja! 

Obično su otrovnice, poput kobre, vrlo osjetljive na to kakva vam je biokemija. Sposobne su znati što se na toj razini dešava unutar vas, samo zato što su - pažljive. A pažljive se zato što im je preživljavanje stalno u pitanju. Nama preživljavanje nije upitno, na neki je način zagarantirano, tako da je pažnja na niskim granama, a razmišljanje na visokima. 

Ono što trebamo je, dakle, pažnja. Ljudska je pažnja takva da može otvoriti svaka vrata u svemiru. Ali pažnja treba bit bez osuđivanja i prosuđivanja. To znači da ne biste smjeli suditi sve na što naiđete iz pozicije osobe koja ima samo ograničen pristup podacima koji sada imate. A kako postajete sve više i više svjesni, pristup podacima je bolji, podataka je više, i uskoro ste vi taj koji sređuje biokemijske algoritme. A to znači da vi određujete prirodu iskustva, hoće li nešto biti ugodno ili ne. Možemo li napraviti takve strojeve? Definitivno da, možemo. 

Kao što možemo stvoriti strojeve koji računaju, pišu priče i skladaju glazbu, tako možemo stvoriti i one koje su po prirodi intuitivni. Već sad se neke marke smartfona reklamiraju kao više intuitivne od nekih drugih. Prije nego što vi sami znate što želite gledati, iskoči vam na ekranu i kaže da je to to što želite. Jer vas je skužio na osnovi prijašnje upotrebe. Do neke granice. Na isti način na koji vi možete skužiti neke ljude, tako vaš smartfon kuži vas. Možda vas zna bolje, nego što vi sebe znate. On sam se nije realizirao, ali vas je skontao.

Na ovo bi trebali gledati dublje i drugačije, a ne samo kao na razgovore o intuiciji i emocijama. Treba to gledati kao na životni proces, jer je životni proces takav da nema odvajanja između inteligencije, intuicije, misli, kucanja srca, funkcije jetre, bubrega, slezene ili mozga. Sve je to spojeno, bez šavova. Samo to shvatiti je vrlo važno i najvažnije, jedino tako ćete moći iskusiti život u potpunosti. Tad ćete otkriti da ste ostali bez riječi, jer ne postoji riječ koja može opisati taj fenomen. Riječi dolaze zato što sad možete vidjeti samo malene komadiće koje prepoznajete iz tuđih opisivanja, dočim samo gledate kroz ključanicu ljudskog intelekta. Kad nema riječi, tad nema zaključaka. Kad nema zaključaka, nema kraja, nema smrti. A to je put oslobođenja. 

Strojevi mogu postati sve što vi sad jeste i mogu raditi sve, čak i bolje nego što vi možete. Jedino što ne mogu, to je da ne mogu postati svjesne. Neki će reći da će oni ugraditi svijest u mašine. To se neće dogoditi. Ono što zovemo sviješću, je bit života. To je ta neopisiva sila zbog koje se sve događa. Toga ne može biti u mašini. 

Jogijska vježba za razvoj intuicije 

Jednostavna jogijska vježba koja poboljšava i logiku i intuiciju je Isha Kriya. 

Ja sam vrlo logičan, ali ne radim sve logično, nego intuitivno. Zato što ne idem kroz svaku aktivnost preko logike, nego stižem do njih intuitivno, zato se sve događa bezbolno. Jednostavno se događa. 

Intuicija neće raditi bez podataka. Definitivno su vam potrebni podatci, ali ne i kalkuliranje. 

Podatci se neprestano prikupljaju preko pet osjetila, a ako ste stalno u stanju pristupiti im, ako zadržite u sebi određen stupanj jasnoće, tada možete do tih podataka doći kad god vam zatrebaju. 

Ako ćete raditi ovu vježbu, um će vam se jednostavno osloboditi. Toliko će se osloboditi da sve što ste ikada omirisali, okusili, čuli ili vidjeli, još postoji tamo. Ne morate se truditi oko prisjećanja, jednostavno će biti tamo. A vi to možete oživjeti.

Memorija nema veze s uspomenama. Memorija je vaša sposobnost da povratite podatak koji vam je potreban u danom trenutku. 

 isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/what-is-intuition  

dok ne izblijedi

Kako ga ja vidim nije isto kao na slici, ali slike su navodno objektivnije, a dojam je dojam: 

Snimila sam ovu, sa svoje zapadne verande, sekund prije nego sto je mjesec izblijedio u atmosferi. 

Nakon sto se cijele noci premijestao po nebu, u zoru nije, kako se moglo ocektivati, upao u more, nije se sklonio iza poluotoka, nije se zapleo u borovima, nego je prosto iscezao sa nebesa. Kao da ga nije ni bilo. 

A tamo je. I sad. 

On bi nas mogao i vidjeti i gledati, kao sto smo na tren mi gledali njega. Ili barem, mogli gledati. Jer se ne sjeti svatko podignuti glavu. 

A i ne moze svatko. 

S moje verande se, i ove noci vidio dobro. Sa zvonika se je, vjerujem, vidio jos bolje. A da ima nekog kome bas ta veranda i taj zvonik stoje na vidiku, i to je vjerojatno. 

Jezu praznih pogleda i predobro poznam. 

Pa se pitam, osjeca li je i luna, dok zurimo u nju, ili ima kakve svoje zastitne metode? 

Niti ova ilustracija nije u stvarnosti ovakva kao sto sada ovdje izgleda; za orijentaciju, mjesecev krug je velicine kovanice od dvije lipe (stavljala sam novcice posvuda po kuci da zastitim stvari koje rijetko koristim i koje je tesko pomicati cesto, od moljaca. zamislite veselja, kad se tako nabasa na skriveno blago!), a mace su se samo pojavile... 

... pojavite se i vi: 

Miracle of Mind has made meditating incredibly easy, and I think you’d love it too. Give it a try, it’s absolutely worth it!

 https://miracleofmind.sng.link/Aoy32/pnp0/r_9fc0d6bd05,

https://miracleofmind.sng.link/Aoy32/pnp0/r_9fc0d6bd05,

zadnja runda

Pitanje: Namaskaram Sadhguru. Jednom si rekao da, ako netko može istinski biti s tobom na samo jedan trenutak, da mu je ovo zadnji život na zemlji. Sad, znatiželjan sam, molim te odgovori, jesam li dobio taj trenutak sada ili na nekom od prijašnjih programa? 

(Pitanje je postavljeno na EOE Delhi - Ecstasy of Enlightenment) 

Kad pogledate sve molitve ovoga svijeta, najmanje 99% njih su varijacije na "Dragi Bože daj mi ovo, daj mi ono, spasi me, zaštiti me". Nije to spiritualni proces, nego pokušaj da se iznudi preživljavanje. Preživljavanje ne može biti iznuđeno. Ako se naučiš koristiti sa svoja četiri uda i par moždanih stanica, onda možeš bez problema preživjeti na ovome svijetu. Ako crv zemaljski to može sa svojim sićušnim mozgom, ljudska bića bi trebala biti sposobna preživjeti, čak ako koriste samo mali djelić svoja puno većeg mozga. Dakle, preživljavanje nije problem. 

Oduvijek su vam govorili, "Bog spašava", "Sve u Božje ruke", ali, zašto ste onda izgubljeni? Kako to da ste izgubljeni? 

Trik je u tome da svi postanemo mušterije, potrošači, klijenti. U smrti, svatko je potrošač. U životu, svatko može biti što god on sam hoće. Ali eto, oni nastoje pretvoriti život u smrt tako što te natjeraju da se osjećaš krivim zbog svojeg postojanja, u strahu zbog apsolutno svega. 

Sve što napraviš, u startu je pogrešno - čak si i rođen naopačke. Zato te i treba spašavati. Ovo je jako pametna poslovna strategija kojoj nitko ne može pobjeći. Kad si od samog rođenja označen, etiketiran kao (po)grešan, neizbježno je da postaneš - mušterija. Tako je ono što je trebalo biti produhovljena znanost, postalo komedija, cirkus. 

Pitaju me ljudi, "Sadhguru, koja je razlika između Boga i Gurua?" 

Ja odgovaram, "Bog spašava - Guru ruši."

Morate urediti svoje vlastite živote da budu toliko duboki i obilni i ispunjeni da, ako bi se rasprsnuli u ovome trenutku, da vam bude svejedno. Pazite, ovdje govorim o rastvaranju, ne u umiranju. Mukti, sloboda, nije za frustrirane ljude. Mukti je za one koji su ispunjeni do kraja, ne za one koji izbjegavaju biti ispunjeni. 

Rekao sam, "Ako si prisutan, makar samo na časak...", jer čitav svoj život možeš proživjeti samo u ovom jednom sadašnjem trenu. 

Ovaj tren je čitava vječnost. Ako možeš biti u ovom sada trenu, tad možeš u svakom. Nema promjene. Dakle samo budi; tako jednostavno. 

Ali čak i sad dok me kao slušaš, bez prestanka procjenjuješ što je u redu, a što nije u redu. Tako logičan um radi. Kad bih izvalio nešto nelogično, mučio bi se dok sve ne ulogiči, ili bi zaključio da sam poludio. U biti, pokušavaš čitav kozmos strpati u svoju malenu logičku kutijicu. Ne ide to tako. 

Jednostavno biti znači, ne misliti, ne procjenjivati, ne tumačiti ne suditi, ne dijeliti na točno i pogrešno. Kad si jednostavno ovdje, tada nema više borbe. Pitaš me "Je li se to dogodilo danas?" Moglo bi se dogoditi, kad bi bio voljan. Bit voljan znači nemati svoje volje. Ako sjediš ovdje bez predrasuda, tad je to taj trenutak. 

To je tako jednostavno da stane u taj jedan tren, ali ti me tjeraš da radimo na tome čitav životni vijek. Eto zašto 21 stoljeće nije dobro vrijeme za Gurue. Ovo mi je zadnja runda. 22. stoljeće bi moglo bit još gore. 

Izvor:

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/4/how-to-actually-be-with-sadhguru.html 

🙏💜

šešir nije rješenje

Ako slabo vidite, kupite si naočale. Ako slabo čujete, slušalice. Ili kažete onome s kime se razgovarate da si kupi mikrofon. 

Ako teško hodate, posjednu vas u kolica. Ako nemate ruku, zašarafe vam kuku. Ako nemate oko, svi će vam reći da stavite stakleno. Staklena kugla! 

Isto je kad vam odrežu bilo koji dio tijela, možete si stavit silikone bilo gdje i bilo kad, sve ako ih zdravstveno ne pokriva...

A što ćete kad vam kažu da nemate U glavi? 

Nose li se zato kape i marame, i u zatvorenom, a ne samo onda kad je (vani) hladno? U crkvama, na primjer, zašto glava mora biti pokrivena? Da što iz nje ne bi ispalo, ili da što ne bi u nju ušlo? Iz nje, ili sa nje? 

Iz poštovanja se skida šešir, tako su bar uvijek govorili da je bio običaj. A htjet će vam ga staviti kad ustvrde da vam nešto fali.

I uopće, kako netko može znati što je nekome u glavi, da bi mogao ustvrditi da mu nešto drugo fali? 

Sve se bojim, prema istim mjerilima, kako je netko ustvrdio da vam treba dati naočale, a vi spremno prihvatili, jer su manje zlo, jer su dobar zaklon dok ne dođu bolja vremena. Ona u kojima će vam priznati da je to što vi vidite nešto drugačije i drugo, jednako važno, bitno i potrebno, ili makar vaša privatna stvar. 

Sve se bojim prema istim mjerilima, po kojima su vas posjeli u kolica, jer im je bilo lijeno trčkarati i za vas, pa vam osigurali da se "vozikate", a vi ni to ne znate cijeniti, dočim oni bez po muke i skroz besplatno, bezobzirno i bespovratno uzimaju niti ne znajući, i vaš mir i vaše strpljenje i vašu čistoću od vanjskoga svijeta. 

Ako je do sada nejasno na što se ovdje cilja, ponovimo još jednom, glasnije: Nitko Ni na koji način Ne može znati što se dešava u nečijem tuđem životu, u nečijoj tuđoj glavi, u nečijem tuđem oku, srcu & duši, isto kao što tek rijetki znaju i opažaju što se sa samima njima dešava. 

Obično se oni najgluplji usude suditi o manje glupima, koji iz opreza šute. Dopuštajući da izgovorena riječ postane djelo. To nam se desilo. 

Slijedi nam, ili prijeti nam, odlučite sami, mentalna pandemija, tako svi govore. Ako se ne trgnemo, i ne uzmemo svoje živote u svoje ruke, velika je vjerojatnost da će ovo sada biti posljednja šansa za oporavak. 

Ljudski um je sposoban izmisliti i stvoriti najčudesnije stvari. Isto tako i one najužasnije. 

Okrenite se oko sebe, promotrite, osluhnite: grme li ratovi, sijevaju li svađe i prepirke, prijete li vam čak i sa reklama za dječje pelene i hranu za ljubimce: ako ne kupiš to&to, on će plakati i biti nesretan, ako kupiš, kupio si i osmijeh i vječnu ljubav do neba! 

A što bi vas koštalo da sjednete na par minuta sami sa sobom, i da ne mislite ništa? 

Recimo, ovdje: Miracle of Mind 

P.S. Ovu smo ilustraciju napravile za projekt "Whats in your head, zombie?", za Autism awareness month, prije par godina. Ideja je bila da svatko tko prođe ostavi nešto svoje na papiru na kojem je inicijalno otisnuto samo lice iz profila. Bilo što, emođija, riječ, cvijet, psovku, što god tko hoće ili kako mu dođe. Jer je upravo to to što nam se svima događa, i čega uglavnini nismo svjesni. 

Svima nam se događa!, a ne samo (mentalno) bolesnima. Samo što neki od nas biraju mudrije, neki čekaju da im drugi izaberu, neki se ne znaju braniti, a većina nije niti svjesna da može birati i što se sve nudi. Uzimajući stvari, ili zdravo za gotovo, ili ne vrijednima truda i spomena. Zagorčavajući i otežavajući i ugrožavajući i uništavajući tuđe živote (nekad u najboljim namjerama).

Odgovor na pitanje iz naslova je glasio "Whatever you put in here or whatever comes our way, so beware". 

Jednako kao prošlogodišnji projekt "Čemu ruke služe?" u kojem smo skupile preko 60 otisaka dlanova sa isto toliko priča, koje ću objavljivati u nastavcima ovdje (ima ih sve do kraja godine, i još za onu tamo ako nastavimo ovim tempom:), pozivam vas svih, nastavimo, produžimo, sudjelujmo u istom tonu, i zombiliko-glavati projekt ovaj: Veza između oka i ruke, ruke i mozga, mozga i oka, i uopće svih osjetila za koja se kaže da imaju sjedište u ljudskoj glavi. Preko osjetila primamo sliku svijeta, doživljavamo sebe i okolinu. Jesu li ona besprijekorna ili oštećena. Ne može to znati netko drugi izvan nas, umjesto nas. Na našem je mozgu, u našoj je glavi da nam to rastumači. Red bi bio da preuzmemo tu stvar u svoje ruke. :)

Povežimo se rukama, umovima, (različitim) pogledima (na sebe i svijet koji nas okružuje), otvorimo oči, proširimo vidike, ne koja će prije, ni koja će bolje, samo hajmo uraditi nešto svak za sebe a zajedno.