strabizam

Ako ste bili dijete, '70-tih, '80-tih godina XX. stoljeca, vjerojatno cete se sjetiti lava Clarencea iz igrane serije Daktari.

Clarence je bio odrasli muzjak, ostecenog vida, zbog cega su njegove lavovske 'kvalitete' bile oslabljene, a njegov opstanak u divljini, doveden u pitanje. Promjena karaktera ogledala se u cinjenici sto je bio izuzetno umiljat i dobrocudan, iako nesvjestan svoje fizicke snage.

Clarencea su svi voljeli.

Sjecam se dobro, kad god bi me netko pitao: "Jesi li ti nasa Klarence?", bez puno razmisljanja bih rekla: "Da!". A moja sestra koja je bila lav u horoskopu, ljutila se sto to nju nitko ne pita.

Od Clarencea sam naucila dvije bitne stvari:

1. dvije osobe istu stvar ne vide isto

Sama nisam razlikovala kada kamera prikazuje svijet Clarenceovom ocima, a kada ocima pripovjedaca, ali ispostavilo se da, Clarence, za razliku od ostalih, sve vidi dvostruko.

Sjecam se soka, kad mi je jedna od teta rekla da 'obicni ljudi vide sve kako je, a posto Clarenceu jedno oko malo kasni da mu se zato slika u mozgu poduplava'.
Ni sad mi to ne zvuci logicno, kao sto mi nije zvucalo ni tad.

Sjecam se i da bi me nepoznata djeca pitala:

- Koliko nas je? Koliko nas vidis?

A bogme znam i da su me okulisti trazili da im brojim prste:

- Koliko ti prstiju pokazujem sad? Koliko mi je prstiju na ruci?

- Ppet... osim ako niste i vi... cudoviste

Sad u XXI. stoljecu neuroznanost dokazuje da je ono sto zovemo fizickim vidom spoj memorije i imaginacije. Mozemo vidjeti samo ono sto znamo da postoji. Ili ono sto nam je rekao netko dovoljno uvjerljivim tonom. Ako vidite isto, znaci da pristajete uz neciju pricu. U tome je citava igra.

2. slabost moze biti snaga

O drugima ne mozete znati nista. Mozete se pretvarati da gledate kroz njihove oci, i nazivati to suosjecanjem, ali na taj nacin ne osjecate niti sebe.

Mozete li na osnovu fizickog izgleda procijeniti neciji karakter, i moze li se karakter promijeniti kad se promijeni ono vanjsko?

Prema Clarenceu, da. 

Da je bio obican lav ostra oka, ne bi mogao zivjeti s ljudima. Da je bio obican lav ostra oka, bio bi lovac ili ubojica.

Da je zivio u divljini, bi li se prilagodio ili bi uginuo?
Tko to moze znati.

Kroz povijest su ljudske bebe s kakvim vidljivim deformitetom ostavljali na milost prirodnim silama.
Da nisu prezivjeli, za te price ne bismo sad znali.

moj posao

Zapravo je luda sreća, a ne tragedija, to što je moja majka živjela, i još uvijek živi u poricanju činjenice da ima 'drugačije' dijete. Da nije bilo tako, sustav bi me uspio ugurati u pripadajuću kategoriju: ne bismo se, moja obitelj ni ja, ni malo razlikovali od ljudi koji u ova 'adventska vremena' prose za svoju koricu kruha, očekujući spas, ne s neba, kako je prirodno, nego od pročelnika, voditelja, referenta...

Pohađala sam regularnu školu, kao i sva druga, obična djeca. Upisala redovno fakultet, kao i sve druge, obične djevojke. Slala životopise i molbe za zaposlenje, kao i svi drugi, obični ljudi.

Neću vam lagati, pa reći da su moji poslodavci oduševljeno htjeli baš mene, iako jesu ostavljali takav dojam. Naime, svi oni imaju isti takav pristup, ne zato što im očajnički treba još jedna knjižničarka, prevoditeljica ili nastavnica, nego zato što na taj način sebi skupljaju poene. Vi ste prečka na ljestvama, zbog koje će oni sebi izgledati višima.

Isprva sam mislila da sam im zanimljiva zbog mojeg (očito neobičnog) izgleda i stava, onda zbog prezimena, ali ispalo je da se ljudi lažnom ljubaznošću inače grupiraju - ne morate nitko poseban biti ili što znati - to je ljepilo koje društvo drži na okupu. Možda malo smrdi, ali zato lijepo izgleda.

Za razliku:
većina slijepih od rođenja se savija u kalupe radi ljudi koji misle da imaju sva besprijekorno funkcionirajuća osjetila. Javljaju se na telefone ili se pokušavaju baviti glazbom. Degustirali bi poslastice, kad to ne bi bilo zabavno i svima ostalima. Njušili miomirise, kad bi se od toga moglo živjeti. Posjećivali tiflo-parkove i muzeje, kad bi im za to plaćali. Međutim, nitko ne plati njima. To su lječilišta kopleksa onih koji nisu sigurni u čemu su to od njih bolji.

Svi se fokusiraju samo na nedostatak.

Tako je i sa 5senzualistima (iako sumnjam da takvi ljudi postoje.). Drže se zajedno jer sami sa sobom ne znaju ili ne mogu biti. Stalno su izvan sebe. U 'potrazi' za onim nečim ne zna se čim. U nedostatku.

Dvadesetak sam godina predavala u učionicama. Pela se na katedre, pisala po pločama, pregledavala zadaće, davala ocjene. Nikad nisam imala drugačijih problema od svojih kolegica. Jedino što se ja nikad nisam žalila, smatrajući da trebam biti sretna što radim i što mogu raditi i imati iste 'probleme' kao sav drugi, običan svijet.
(ovdje: pollexhr.wordpress.com)

Jednom sam bila nepažljiva te šefici rekla, koliko zapravo loše vidim. Da bi nakon toga potvrdila ovu 'Svi se fokusiraju samo na mane'.

Do tada vas uzimaju zdravo za gotovo: vi ste dio inventara i to je gotova stvar.
Nakon toga vam kolege zveckaju limenkama u koje skupljaju sitniš za slijepe i slabovidne. Pozivaju vanjske edukatore od kojih naučite što vi sve ne možete i nikad nećete moći doživjeti. A onda izgubite čitav razredni odjel, jer vam nitko neće reći da se baš pet minuta prije promijenio raspored sjedenja po učionicama.
Morate organizirati terensku nastavu, tako da učenicima vaš predmet postane zanimljiv. Voditi grupu od njih tridesetak u gradski muzej ili arhiv, što samo po sebi nije piknik ni entuzijastima s naočalama.

- Bože moj, pa zar ništa... Za ništa je.

Na sreću, brzo sam shvatila da mi je lakše i pametnije reći "Ne", nego pravdati se i lomiti kako bi zavrijedila njezinu pažnju i odobravanje. Nitko tu nikom ne odobrava, nitko nikoga ne podržava. Iako svi kažu da trebaš podržavati šefa da bi tebi bilo bolje. Istina je da ga 'podržavaš' zato da ti ne bi zagorčavao još više.
Tužan je to oblik postojanja.
Možemo i o tom nešto poslije.

Na svako njeno:

- Vidite, kolegice, vi biste mogli meni... pa ću onda ja vama...

Rekla bih jednostavno: "Ne bih. Odbijte mi od satnice."

Nije prošlo dugo, čitav kolektiv na meni 'oponaša' tu istu 'bahatost'.
Sad,
ne trebate biti specijalni lumen da vidite da za reći šefu "Ne" morate imati određenu hrabrost, ili ludost, ili potpunu ravnodušnost za ono što će s vama dalje biti.
Odbiti pružiti pomoć nekom kome ona stvarno treba... ne znam što je to...

kali yuga # kalista

Mislite štogod hoćete, ali opet tvrdim da su od rođenja slijepi ljudi predodređeni za "spiritualne stvari". Ako nas se pusti na miru, prirodno ćemo doći do toga, bez poučavanja i upućivanja, :pokazivanja :prstom. Vjerujem i da bi općenito sva djeca brže i lakše ostvarila svoj pun potencijal, kad ih se ne bi previše gnjavilo društvenim pravilima, ali to nije tema bloga.

Kaže se: Kad si dezorijentiran, potraži s koje strane sunce izlazi. Meni je prirodno okretati lice suncu, svo vrijeme.

Svjetlo ne možete opisati riječima. Život ne možete staviti u riječi.
Postoje prirodni ciklusi s kojima se nužno uskladiti da bi sve teklo kako treba, a postoje i načini na koje možemo izvući najbolje iz onoga što jest. Sve što je svijetu potrebno, zapravo je šačica razumnih, osjetljivih ljudi. Koji znaju da su dio zemlje, a ne njeni gospodari.

Kad vidiš da ne možeš gospodariti prirodnim pojavama, tebi je "prirodno" da se okreneš prema slabijem od sebe. Uljepšaš se riječima...

Kaže se, najveću štetu rade ljudi koji imaju dobre namjere. Kaže se, put u pakao popoločan je dobrim namjerama.

 Svi rade nešto za nečije dobro. Bilo to 'moje dobro', 'tvoje dobro', 'čijegod dobro', ali nečije jest. A istina je da nitko nije ni dobar ni loš. Priča se samo kotrlja. 

Ovdje: https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/kali-yuga-end-lies-ahead?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

Samo maleni citat iz posta koji dijelim:

Kad zađete u duboku šumu, i kad vam je vidno polje sasvim zamagljeno, nakon nekog vremena, najbolji i najvažniji orijentir je čulo mirisa. Većina životinja živi na taj način. Životna energija se koncentrira na način, da vam vid nije potreban. Kad netko progovori, samo vas zbunjuje. Govor vam nije potreban. Na nekim drugim mjestima, morate govoriti cijelo vrijeme, inače ljudi neće ništa shvatiti. Čak i kad govorite, kao da vas ne razumiju. "Ono nešto" u zraku određuje koliko ste osjetljivi i koliko ste sposobni komunicirati sa svijetom. 

A svijet nisu samo ljudi koji vas okružuju.
Opet molim, ostavite sve tako kako jest, svoju sam kuću uredila onako kako meni najbolje odgovara :D

Od svih bića, samo su ljudi sposobni živjeti u 'zlatnom dobu' unutar sebe, u svakom dobu :)  Čak i u najgorim uvjetima, pojedini ljudi imaju sposobnost da se uzdignu iznad svega. 

stvari koje uzimate zdravo za gotovo

Ne mogu procijeniti, imaju li moji novi susjedi dijete ili psa. 

Bice ima ime. Luna, Stella, Tara... jedno od onih iz latinske vjezbenice, koje se obicno davalo malim obrtima, tipa videoteka ili suvenirnica, a u novije vrijeme kujicama i zvijezdama u usponu. 

Kupuju mu pelene, to znam, jer se ponekad 'tata i mama' svadaju glasno. 

Osjeca se miris kasica za bebe. 

Ali 

Tretiraju ga kao psa. Sto ukljucuje tisucu odresitih "Ne, ne, ne, ne to." i "Eeevo, taaako, braaavo." 

Jednom sam se zatekla s njima u liftu i da nisam cula tiho stenjanje ne bih znala da se bice pokusava skriti iza necijih nogu. 

Kad ga je 'tata' uzeo u ruke, covjek koji se takoder zatekao u liftu je rekao: 

- A sta je, zuco, di te vode. 

Znaci pas je. 

Kad smo izasli iz lifta, 'tata' je rekao: 

- Reci 'doviiideeenja', 'vidimo se, book'. 

??? 

Morat cu pricekat jos koju godinu dok bice progovori ili dok krepa. 

o samopouzdanju i o samodostatnosti

Posljednjih dana na osobnim blogovima koje pratim, cesto nailazim na tekstove u kojima se stariji ljudi zale na to kako ih omladina tretira, omladina i drustvo opcenito, te kako je sve podredeno mladima od trideset, jer se radi o populaciji koja je u izumiranju:

ergo, starci nece da umru, a mladi se nerado mnoze i plode.
Pa za udovoljiti estetskom kriteriju, a da bi se lijepa mladost izvukla na ulicu, u stvarni zivot, vise se pogoduje njima. U ama svemu!

Nekako mi je sama od sebe, totalno nepozvana u uhu zazvonila pjesmica (meni je to Bananarama, a vi kako hocete):

"When I was younger so much younger than today, I never needed anybody's help in any way. But now these days are gone and I'm not so self assured, now I find I've changed my mind and opened up the door...

Help me if you can I'm feeling down
and I do appreciate you being round
Help me get my feet back on the ground
Want you please please help me please please please please please help me "

Navodno ti mladost da samopouzdanje. Zato jer se rimuje sa ludost. Jedva cekas da odrastes i skines starce s vrata, a onda te zaskoci vlastita starost (koja se takoder rimuje sa... da), pa se pitas u sta si potrosio vrijeme.

Nisi sam od sebe sposoban ni za sta, jer nisi niti svjestan svega onog sto si dobijao mukte samo zato sto su neki odredeni ljudi mislili da

- neces moci sam,
- neces znati sam,
- sam se od sebe neces sjetiti, te da
- mladima treba dat vjetar u leda.

I sve bez tvog pristanka i znanja. Jer da si znao, ne bi pristao. A kad si znao, bila je gnjavaza.

Ne brojim koliko me je puta moje zeznuto stanje sacuvalo od raznih sr.nja:

Nitko ne misli da bogalju treba vjetra u leda, dalje da ne idem... moci, znati, sjetiti se... neki od nas nesto rade samo da bi dokazali da mogu (sebi, nikom drugom), neki zato sto nemaju pametnijeg posla (feeling down, nije opcija), ali nitko nikad ne misli da mu zato treba pljeskat i cestitat. Tu si s nekim ciljem, made different to make a difference.

Kako samopouzdanje blijedi? S godinama? Ma dajte molim vas! Pa nije to bilo samopouzdanje.

bubamara

Povodom svjetskog dana djeteta:

nevjerojatno sto sve mozak sprema i spusta, i sto sve dize u najnenadanijem trenutku. U ovom slucaju ne mogu reci da su trigeri radosna lica nepoznate djece niti crtezi kojima ce razveseliti majke, ali bas o tome cu vam za tren pricati, naime, kad sam imala tri, cetiri ili pet godina, bila sam cudo od djeteta!

Moja se mati, preda mnom, sve sam jasno mogla cuti i pospremiti u dugorocno, hvalisala kako ja krasno crtam. Navodila je detalje, galebove pod oblacima, pa jednog usamljenog na grebenu, pa jesenje lisce i plodove prirode, crvenu bubamaru na zelenom listu spremnu za let...

Od tog momenta pa do sljedeceg kojeg cu vam reci, raspolozeni lijecnik me je zvao malom marom.

- A je li - rekao je - mamica kaze da si nacrtala krasnu bubamaru, sa svim tockicama...

Culo se u glasu da mi se smijesi, nikako nije bio ljut na mene (jer kao to vidim i mogu, a sto mi on pokazuje ne vidim i ne prepoznam), ali osjetila jesam sram.

- Koliko tockica ima bubamara?

Sutjela sam.

- Da pitamo mamu?

Sutjela je.

Kad smo stigle doma, bila je ljuta. Nisam znala zasto. Osim da sam ja za nesto kriva.

Cetrdeset (ili vise) godina kasnije, s istom lakocom prebacuje krivnju na svoju unucicu:

- tepih je bio cist dok mala nije dosla,
- mravi ne bi bilo da ih mala ne unosi,
- masina se pokvarila tocno onog dana kad su joj doveli malu...

"Kako ona s onim prsticima, tap-tap-tap - odeee!"

Ne moze se covjek ni naljutit na nju.
Al zato ona moze.

Malena je, na srecu, otkrila da je smartphone zanimljivilji od svega sto ce ikada vidjeti i cuti u "stvarnom svijetu", a ljutnja, sram i krivnja ionako jedu druge ljude.

za svoga boga

Ne znam je li vec netko pobrojao koliko se puta u svetim spisima spominju rijeci 'slijepac', 'sljepoca', 'ocinji vid'... za svjetlo i tamu znam da da.
Sve da ih netko i jest pobrojao, bi li itko provjeravao, ili se iti potrudio pogledati citirana mjesta?
Utjesno bi bilo, mozda, spoznanje da je taj jedan netko imao odreden interes, pa si dao truda.
Utjesno za koga?
Na korist, komu/cemu?

Otkad vise nema starih ljudi, svijet je spao na to da ga na kupu drze invalidi.
Kako to mislim? Pa starcadi je toliko da je vise hospicija nego obdanista!
Ne mislim na senilce, 50, 60, stogodisnjake koji tek zavrsavaju s pubertetom cekajuci da ih netko drugi spasi.
Mislim na nekog tko bi imao kakva vlastitog zivotnog iskustva, i pristojan odgoj koji bi znacio da se je jednom ulagalo u to bice, radi njega samog, ne radi drustvene mozebitne koristi.
Ljudi se skupljaju u plemena kad se osjete ugrozenima, ili zbog kakve koristi. Kad se ugroza ili korist izmisljaju, zarad odrzavanja statusa kvo, to pleme postaje izopaceno - daleko je od boga, daleko od smisla, jos dalje od samog zivota.
Treba li normalnom drustvu sveti spis u kojem ce pisat: "Proklet koji slijepcu krivo put pokazuje!"? S uputom zajednici da povice "Proklet!"?
Ali postoji.
Danas vise nitko ne zna da postoji. Zato kazem da nema vise starih ljudi. Generacija mojeg djeda je to citala u skoli.
U danasnjim skolama je bitnije znati tko je to, kad, i da li uopce rekao. Tko ga je cuo.
Zato kazem da nema starih ljudi.

🔌

Dakle, opet sam imala bliski susret s trgovcima smislom:
Na osnovi svoga dojma o mojoj nezainteresiranosti za drustveni zivot (pisem vam sve ovo bez navodnjaka, iako ih mozete podrazumjeti: mene jako interesira svijet oko mene, ali, eto, izostavljam eye contact), zakljucise da sam izgubila vjeru u ljude i boga, te me nuzdno moraju spasit od te kuge suvremena svijeta - depresije.
Na stranu sada s mojim uvjerenjem da je depresija ta koja eksuli spasava svijet. Kamo srece da je vise takvih koji bi sjedili mirno i mislili o sebi, ne zabadajuci i ne petljajuci ni s kim osim s.ssobom...
Ostavise mi dakle dvd sa snimljenom propovijedi. Vjerujem da je zato sto je plastika jeftinija od papira, a ne zato sto im je sinulo da mi je lakse slusati no citati, ili da se pokazu modernima.
Velim opet, nastranu s tim, nego...

Znate onaj psiho trik kad si hocete nabildat samopouzdanje pa na papir stavite sve svoje vrline (i mane) pa cudom popis vrlina postane tako uvjerljiv da povjerujete da ga je sastavljao netko drugi od vas i objektivan!
Pa vam postanu krivi svi oni koji ne vide to isto sto i vi?

O M B

(i ne, nije ovo kratica za ordo manje brace)

(iako bi mogla bit)

Molim vas, molim i preklinjem (da se ne bi moralo pribjeci proklinjanju) prestanite sa spasavanjem!