kazna

Kad ste samo malo drugaciji od onog na sto su ljudi navikli ili onog sto mogu zamisliti, pocmu si svasta dozvoljavati: slikovit primjer koji ovdje dajem, razgovor je s psihologinjom, za koju bi se ocekivalo da bude educirana i sposobna odgovoriti.
Ja sam ocekivala minimum znatizelje; ipak sam joj bila prva slijepa osoba u karijeri, i dosla sam sama, u neljudskim vremenskim uvjetima, u jednom komadu.
I koliko god da sam cijenila njenu namjeru (uvjeravala sam samu sebe da je to bio dio testiranja), da me (unatoc i usprkos) tretira kao 'normalnu' osobu, nisam mogla i jos uvijek ne mogu vjerovati kako je uporno odbijala da vidi ono sto je ocito:

- I kako vi tako jadna sama - rastezuci samoglasnike koliko je to moguce.

Dakle, ono na sto je svaki bogalj ponosan - nesto moze sam, ne ovisi o tudjoj dobroj volji - ona pretvara u problem.

- Ne, ne, niste me razumjela, trebalo bi to vise, komunikacija je bitna...

Dakle, ja ne vidim. S kim cu pricati. Ako mi ne date znak da ste tamo, i da ste od volje (da niste prestrasena), jednako tako mogu pricati sa zidom.

- Ja ne vidim, ja ne vidim... opet vi po svoju. Dajte drugi put nesto novo.

#

Kako se moze primijetiti, veci je problem imati zdrave fizicke oci. Imaoci istih su uvjereni da svi vide isto sto i oni (lako moguce da su zato u nekim kulturama zabranjivana ogledala).
Misle isto sto i oni. Ili na isti nacin (dodjoh, vidjeh, zgrabih).
Cinjenica da svi ne izgledamo isto, ne povlaci za sobom nikakvu analogiju.

Kad nemate zdrave fizicke oci, brzo naucite da vam drugi nece pomoci, ne zato sto ne zele nego zato sto ne znaju kako. Da ce vas uputiti krivo, ne iz zlobe, nego jer ne znaju ni sami, a sram ih je priznat, ne vama, nego onima koji vas mozda gledaju. Da tajne koje mislite da postoje, zapravo skrivaju jedino to da onom koji tvrdi da ih zna nista nije jasno.

A onda se naucite sami. Ucenje je samotan proces. I ucenje je velika radost.
A zivot - obican, svakodnevan zivot - prava pustolovina!