Prosvijetljeno, ili prosvijećeno, ili posvećeno, ili svjetlom obasjano, sad je svejedno, ali ljudi iz grupe su ga, ne bez sprdnje, pitali: kako je izgledalo.
Mogli su oni misliti na dojam (koji je susret ostavio na našeg instruktora), moglo se misliti na opis samog susreta (na događaj, mjesto, vrijeme, ljude, priliku, sve što uz to ide). Ili da su se nadali kakvoj mudrosti, a ne anegdoti ili činjenici koju je tek trebalo potvrditi vijeće prisutnih.
Ispostavilo se da ih je zanimalo kako je spomenuti čovjek fizički izgledao: je li bio mlad, star, je li imao kosu, bradu, i što je imao na sebi, kakvu odjeću, i kakvu obuću.
Ne znam zašto su pretpostavili da je čovjek. Muškarac.
Biće može biti i - noćni leptir. Kad se već gađamo bedastoćama.
Dakle, bio je mlad, trideset, ak, četrdeset godina najviše. Dugokos. I nije imao bradu. Nije imao ni onaj znak na čelu. To je bio bonus podatak. Bosonog. Mislim na čarape. Sandale je imao kožne. I sav u bijelom.
I ništa. Ništa on ne govori. Samo stoji uza zid i gleda.
Kao da je slijepa osoba.
Prilaze mu ljudi. A on samo klima glavom. Da, da, ne, ne. Jedva progovara. Ja ga ovako potapšem po ramenu, za pozdrav. On se odmakne.
Kao da je slijepa osoba.
Gospođe nisu bile zadovoljne opisom.
#
Ljudi koje poznajem uglavnom se kreću u terminima: ljubomoran, glupav, zavidan, nesposoban, nije ni za šta. Kad se radi o ljudima koje oni poznaju.
Ili, jaaadan, nikad od njega ništa, a doooobar je, jaaadan. Ako žele ostaviti dojam dobre osobe. Koja na osnovu frizure i cipela daje ocjenu nekog koga zna iz viđenja.
Svatko donosi zaključke na osnovu onoga što sam može pojmiti.
Nekad mi se čine kao muhe, zarobljene između dvije staklene stijenke. Ništa osim zujanja. I povremenog udarca o staklo. Sve rjeđeg. Rjeđeg.
Udarci o zid, nauče te pristojnosti.
Buljiti kroz staklo? Ne da je nepristojno, ne smije se.
Ima li života izvan druge dimenzije? To je nečija laž, tlapnja, iluzija.
No comments:
Post a Comment