sanjač iii

potreba da ispjevam svoju pjesmu jaka je, ali ne jaca nego u preostalih ljudi

glas mi je jak i jasan

vibrira na dobar nacin
(kao u onog pastira sto je frulicom namamio djecu, da odu daleko od svojte. bje li to dobro za njih, iz price, doznali nismo)

i kao u snu od kojeg se vristi, netko mu drugi dodaje slova

mijenja znacenje
semplira melodiju

bez pitanja.

da, fale mi rijeci, ali zato sto ih jos nema, ne zato sto ne znam: tek ce biti izmisljane

usput
kako se bude prelazilo cestu

umjesto toga
noge otkazuju
a kosa urla bespomocnim
pustite me na miru
molimvasmolimmolim
pustite na miru

o djelovima tijela

Da se ne pogubim, i da ne pretjeram s ovim što pokušavam (sebi) dokazat*, povlačim paralele s glasnijim članovima društva koji se osjećaju diskriminiranima - najprije sa ženama, jer su u većini, a opet tako pfff:

Jeste li muškarac ili ste žena, nema nikakve veze s vašom unutrašnjošću. To je samo ljuska. Ljuska ne određuje vaše sposobnosti. 

Identificirali ste se s određenim dijelovima tijela: ne vašim mozgom, ne vašim očima niti nosom. Nema ničeg lošeg u tome, ali to nije smisao života. To jest dio života, ali vrlo mali dio života.  

https://isha.sadhguru.org/in/en/wisdom/article/allowing-the-feminine-to-flower?utm_source=sadhguruapp&utm_medium=android&utm_content=article&utm_campaign=sgapp

https://www.facebook.com/notes/samaara-sai/sadhguru-jaggi-vasudev-on-women-womens-liberation-movement-being-feminine/1020962917931926/

_________________________________________________
*pretjerano identificiranje s fizičkim -> žene su zgodne za usporedbu jer nemaju penis, mi nemamo vid - osjetilo koje stvara najviše problema - to je ta paralela.
moja teorija je da se muškarci osjećaju ugroženima - evolucija može biti zastrašujuća - te su tu očitu razliku, proglasili za prednost. ista stvar se dešava kod bilo kojeg fizičkog "nedostatka": kad osoba koja ima sve dijelove tijela sretne osobu bez ruke, ili nogu, osjeća se superiornom, misli da to jest. iako to nije... morate li gledati u nekoga tko nema, da biste shvatili da vi - imate? i morate li naglas davati do znanja da imate to sto netko drugi nema?
ruka, noga, ku.ac, mogu biti zgodni, ali bez njih se moze...
sad zaboravite na moju fusnotu, vratite se u tijelo posta i kopipejstajte linkove iz njega :)

ima li u vas kiše?

Kad s nekim niste na istoj valnoj duljini, taj neki, ako je glasniji, a tako je uvijek, ima tendenciju da vas proglasi ludim.
Budući da ste sigurni u ono jedno - sto posto ne vidim isto što i ti - ne odustajete od svojeg (zacrtanog) puta, i tad vas se proglašava tvrdoglavom budalom.

Znate ono kad se čujete telefonom s nekim iz daleka: "Kakvo je vrijeme u vas" - a ne kakvo je bilo, ili će tek biti?

- Je l ima kiše u vas? U nas pljušti iz neba iz zemlje.

Sad zamislite da nema telefona. Osoba je kraj vas, i uvjerava vas: kiša kiši, oblaci i magla!

Prvo na što JA pomislim je, gubi vid, a ne kontakt s realnošću.

Iako dopuštam da jedno ima veze s drugim, pod uvjetom da se složimo da živimo u svijetu predatora: pisala sam vam o tome ranije, otprilike kao da ste vi, bez osjetila vida, zarobljeni u istom kavezu s čoporom koji nema nego to jedno osjetilo.

I na osnov tog jednoga kreira i moju realnost.

On grabi i dok grabi čudi se što svi ne grabe. U sebi je sav sretan jer će biti njemu više. Kad nagrabi više, likuje uvjeravajuć se da je zato bolji. A pošto je bolji, svi koji su "gori" su mu zavidni.

Tako mjeri svoj uspjeh. Tako mjeri uspjeh sviju.

Ima li kiše?
Ima.
Ovde di smo mi, kiše dukati, dijamanti i biseri. (figurativno i doslovno)

Ti si lud! Sve to je samo u tvojoj glavi.
Yep. Oči su u glavi.

(b) kompleksi

Pametnima proglasimo one koji se najbrže slože s onim što želimo dokazati. One koji prilože još kakav dokaz, proglasimo prijateljima i suradnicima. One koji mumljanjem ili vikanjem odobravaju, pristalicama. A oni koji šute, znači da se slažu.

Radi dinamike posla (iako mislimo da je to život), ne samo radi konverzacije, dobro je imati one koji će se usprotiviti, čisto da se vidi koliko su nam čvrsta uvjerenja i koliko vrijedi naša grupa.

Nitko zapravo ne želi učiniti pravu stvar u pravom trenutku.
Bitno je kontrolirati ono što se kreće.
Budući da to nikom nije dano, bitan je jedino osjećaj kontrole.

Kako sam već rekla u prethodnom postu, znam kad me netko pokušava smuljati, i kad on sam to još ne zna. Uspješni ljudi su uspješni jer sami vjeruju u svoje laži. Lakše je uvjeriti nekog drugog u nešto u što vjerujete i sami.
Makar im se interesi ne poklapaju, proći će dosta vremena dok to i prvi i druge shvate.

Meni je lakše odvajati ono što jesam od onog što mi se nameće iz jednostavnog razloga što znam što nisam. Znam što mogu sama, a za što mi treba pomoć.
I primjećujem da ovi, koji pokušavaju dokazivati i skupljati pristalice, krivo čitaju druge ljude. Bojim se da je to uzrok svih problema. Nitko zapravo nikome ne želi zlo, ali zlo čini, pretpostavljajući da je ono što je za njega dobro, dobro za svakoga.

Za meni najdražu tetu, većina ljudi kaže "Grozna je, stalno je namrštena, uvijek ljuta, ništa joj ne valja", a ja ne znam za nježnije biće od nje.
Jedanput sam je pokušala braniti riječima:

- Nije ona ljuta, nego joj niste drag, a ne zna se pretvarat.

Jednom, i nikad više.

Kad se ne znate pretvarat, i kad znate što vam ne odgovara, bivate proglašeni depresivcem.
Teta je, nasreću, naišla na pristojnu psihijatricu, koja joj je prepisala vitamine b-kompleksa. Drugi bi, bez puno razmišljanja udario po anksioliticima i jačim antidepresivima, jer pomaka na "bolje" ne bi nikad bilo.

Samo kažem.

društvene vještine

Za materijalni svijet, kažu, vrijedi pravilo: kako je vani, tako je i unutra. Ono što vidiš, čuješ ili preko kože osjetiš, izazvat će, bez sumnje, reakciju s druge strane te iste kože.

Ako je vani ugodno, osjećat ćemo se ugodno. Ako je vani neugodno, osjećat ćemo se - neugodno.

Ne znam točno, nitko mi nikad nije rekao, iako je potreba za odgovorom i dalje jaka, kako i zašto se dogodilo da ljudi u sebe unose uvjetno rečeno ugodu, preko uvjetno rečeno opijata.

Zar svijet više nije dovoljno lijep?

Prema mom iskustvu, ljudi se više nego ikad trude da budu lijepi i da se o njima govori lijepo. Više nego ikad se trude da im okoliš bude lijep, te izmislili u tu svrhu čitav niz žanrova, vrsta i grana, za unapređenje i poboljšanje kulture življenja. 

U čemu je stvar?

Odavno sam primijetila da većina ljudi, kad šute, u mojem poimanju svijeta, ne postoji. Njihova prisutnost nije bitno drugačija od prisustva nežive stvari. Ima onih koji su ko grob, i onih koji zuje. 

Možda se oni ljubazno smješkaju, možda namiguju, ili prave grimase, ali... kategorije su dvije: neugodna praznina i neugodan zvuk, ili više titranje. 

Primijetim, smijte se slobodno, vjevericu u parku, skakavca na tankoj travci, prozirnog pauka ili cvrčka. Ljudsko biće, osim ako mi glasom ili dodirom ne da znak da je prisutno, ne. 

Ako poznajete slijepu osobu, nemojte ju dirati, bez upozorenja.
Ako ne dopusti, budite zahvalni.

Nama još uvijek vrijedi: kako vani, tako unutra. Ne biste mogli - u stvari, mogli biste, kad bi se sami sjetili toga - ni zamisliti, koliko se toga preko dodira vidi. 

Budući da ne čitam mimiku lica, ne trudim se namještati je ili kontrolirati na svom. To je, dakle, lice na kojem se sve vidi. 

Ako je prostor neugodan, na mom se licu vidi. Ako njušim prevaru, na tom se licu vidi. Ako vic koji pričate nije smiješan, ne mogu vam lagati. Sve i kad bih htjela. 

"Nauči se kontrolirat!" To nama ne vrijedi. Vaše misli su neobuzdane i divlje, te uskaču u tuđe glave. Naučite se kontroli VI. Vaše unutar je postalo naše vani, bez pitanja. 

Sve ako i jeste na trankvilizerima radi selfkontrole, vaše unutar je naše vani i tu se ništa ne može: nekako znamo da vi znate da je laž. Ako to i nije. 

Navodno su u starini, imućni, bitni ljudi imali po kućnog slijepca, radi bolje perspektive. Ali to sam vidjela samo ko fusnotu, tako da ne mogu navesti točan izvor. 

Svejedno, ideja nije bezveze. Nisu naša braća bila samo kraljevi, proroci i superheroji! 

Oko prema četvrtoj dimenziji... ali o tome možemo poslije. 

moj štap i ja

Sjećam se jedne epizode 'Sex i grada', ili je to bio cjelovečernji s Rachel iz Prijatelja, u kojoj neku od tih modernih, urbanih superžena šikaniraju i diskrinimiraju jer živi sama. Društvu u kojem se kreće je svejedno, bila ona homo ili hetero, trans ili baj (baj), može imati psa ili konja, bitno da nekog ima. Ne smije biti sama.

U nas se to zove 'društvenim pritiskom', i zapravo, baš je lijepo da polako prihvaćamo riječ 'mobbing', priznajući time da društvo u kojem se krećemo, nije drugo nego rulja. Čak ona s kriminalnim prizvukom.

Iz očišta glavne junakinje, kažnjena je jer nije (pre)bespomoćna.
Ne smije se biti presamostalan. Samodostatnost nije u redu, jer isključuje druge ljude ili životinje. Mora se imati slaba točka u vidu drugoga bića, ili više njih, što više to bolje, u svrhu lakšeg manipuliranja. Ako imate nekog do kog vam je stalo, lakše ćete pristajati na ucjene. Također, moram i to dodati, iako nije tema ovog posta, nije nužno da je slaba točka, netko tko diše: umjetnina ili nekretnina, pokretnina ili kredit u banci...
Bitno da ste vezani.

Ako ste vezani za stvarno i doslovno: trgate se da se oslobodite.
Kad se oslobodite, nema olakšanja.
Još neko vrijeme pušete na hladno.
Nepovjerljivi ste i ne biste brzo opet ponavljali isto.

Kamo ciljam?

Većina starijih ljudi koje poznajem, a koji imaju neki vidljivi fizički nedostatak, jako je samostalna. Uglavnom su mozgovi i njihova se sluša.
Neke od nas obični (moram) oponašaju i ne uvijek da bi se rugali. Nesvjesno, pretpostavljam, pokupe pokrete, glasove, fraze, najprije motreći zbog nepovjerenja, a onda možda iz dosade, ili znatiželje. A kad nešto dugo promatraš, postaneš to nešto?

Naravno da ne. Iako se možemo tješiti da je oponašanje najviši oblik laskanja. (meni smeta)

I sad, napokon, kad smo svi isti: zašto ne bi i ti bila kao jaaaa?

Jer te ne vidim. (na sreću)

Postoje tehnike i postoje taktike: dvije točke i pometanje kao metlom, ako si na ravnom. Ako nisi na ravnom, hodaj polako i štedi štap.
 Iako on služi više kao ID, nego što će te zapravo prevesti nekamo.
Da bi društvo u kojem se krećemo bilo pažljivije, kada kreće prema nama.

Kad sam prvi put bila izrazila potrebu da posjedovanjem jednog, doktorica je tužnim glasom rekla: "Mlada ste, zašto to radite od sebe". Baš to. Tako.
Ne bih se spominjala sada, da me nije pogodilo. Mislim da je mislila na ono što rulja zove životom, koji ću propustiti, stavivši na sebe znak.

Mislim da sam i tada mislila to što mislim i sad: Zar nije bolji život kojeg sam dio, kojemu pripadam koji mi pripada, od onog za kojim bih, kao pripadnica rulje, morala trčati, iako to ne mogu?

- A šta, vi ste ulovila muža?
- To su privatne stvari!!!

Pa kažem, smije li se učiti na tuđim greškama, ili ih baš moram ponavljati?

pod vodstvom i zaštitom

Što veće i više zahtjeve društvo stavlja pred današnju omladinu, to mu ona više bježi.
Radilo se o školi, poslu ili zabavi: polako primjećujem kako ih većina, radije bira neki svoj put. Odrade ono što im se kaže, ali se ne trude da zadive, da se slome ispunjavajući očekivanja koja nisu verbalizirana jasno.
- Reci što ti treba, pa ću vidjet mogu li ti to napravit. 

Rekla bih, uče od slijepih. Netko drugi bi rekao da su prezaštićeni i da idu linijom manjeg otpora. Opet bih ponovila, uče od slijepih.
Odbijaju li namjerno vidjeti sve što "vide" i svi drugi - a to uvijek znači potvrditi i složiti se s nečim što stvarno ne postoji - je li to neki oblik mladenačkog prkosa, koji će ih proći čim ih "stvarni život" opali po nosu, ili se zaista ne boje gledati u svoju stvarnost. I objaviti je. Ne znam. Ja nisam imala izbora.
Ja sama sam bila šaka u nos, mojoj obitelji. Oduvijek su me maksimalno štitili od svega. Preko njih, sve mi je bilo dopušteno. 

Na stranu sad, što to 'sve' ima svoja ograničenja. Teško ćete, naime, počiniti kakvu težu glupost, ako ste ograničeni na sjedenje na jednom mjestu i čitanje sitnih slova.
Društvene 'igre' u kojima sam mogla sudjelovati, uglavnom su bile fingirane; pa bilo to 'Čovječe, ne ljuti se', ili pečenje kolača.
- Vau, opet Sanja pobjeđuje!
- A da vidite kakve kolače napravi naša Sanja...
Uvijek mi je bilo žao cura koje bi se uhvatile u zamku. Ne možete se, naime, boriti protiv bogalja. A borba je, navodno, prirođena čovjeku, želja za dokazivanjem i bivanjem boljim.
- To?! Nisu to kolači. Svaki je drugog oblika, vidi kako su servirani. Nego vidi ti moje, pa'š znat šta je kolač! 

Ne želim niti zamišljati tugu i razočarenje kad bi shvatile da bi bolje prošle da su se mjerile s plasičnom lutkom.
Za nas je zamka: u obliku onih ljudi koji će pohrliti u pomoć. 

Pretpostavljam da su zato u davnija vremena ljudi i došli na ideju da grade ašrame, manastire i azile. Da bi zaštitili duše onih koji su si dali u zadatak da štite 'ponos' nas koji se ne možemo braniti sami. Meni je, naime, sasvim svejedno čiji su kolači bolji i tko stalno pobjeđuje. Ponovit ću opet, ono što ne vidite - ne postoji. Počinje s postojanjem tek kad vam netko to da do znanja, sastavi u razumljivu rečenicu. Pod 'razumljivu' mislim na nešto što će imati smisla meni. 

U igri "Čovječe", ne osjećam radost zbog pobjede, jer osjećam vaše sažaljenje. Ponekad čak zavist. 

U igri 'kolača', božemoj, čemu? Zar ne postoji nešto što ne mogu napraviti dobro? Zbog čega forsirate nešto što radim prosječno? 

Niste vi adam kojeg je bog zadužio da razvrstava, imenuje i određuje svrhu. A pogotovo niste bog. Koji je izvor svega. 

Pretpostavljam, zapravo, što više razmišljam o tome, to sam sve sigurnija: 

Vanjski je svijet za preživljavanje, za ponavljanje naučenog, pa nazvali oni to 'održivim razvojem'. Ne možeš ići naprijed ako stalno jednim okom gledaš prema natrag. 

A mi, koji i onako nemamo što za izgubiti, jesmo li za eksperimente... ili da ipak pustimo život da se ostvaruje kako on sam zna...