Pametnima proglasimo one koji se najbrže slože s onim što želimo dokazati. One koji prilože još kakav dokaz, proglasimo prijateljima i suradnicima. One koji mumljanjem ili vikanjem odobravaju, pristalicama. A oni koji šute, znači da se slažu.
Radi dinamike posla (iako mislimo da je to život), ne samo radi konverzacije, dobro je imati one koji će se usprotiviti, čisto da se vidi koliko su nam čvrsta uvjerenja i koliko vrijedi naša grupa.
Nitko zapravo ne želi učiniti pravu stvar u pravom trenutku.
Bitno je kontrolirati ono što se kreće.
Budući da to nikom nije dano, bitan je jedino osjećaj kontrole.
Kako sam već rekla u prethodnom postu, znam kad me netko pokušava smuljati, i kad on sam to još ne zna. Uspješni ljudi su uspješni jer sami vjeruju u svoje laži. Lakše je uvjeriti nekog drugog u nešto u što vjerujete i sami.
Makar im se interesi ne poklapaju, proći će dosta vremena dok to i prvi i druge shvate.
Meni je lakše odvajati ono što jesam od onog što mi se nameće iz jednostavnog razloga što znam što nisam. Znam što mogu sama, a za što mi treba pomoć.
I primjećujem da ovi, koji pokušavaju dokazivati i skupljati pristalice, krivo čitaju druge ljude. Bojim se da je to uzrok svih problema. Nitko zapravo nikome ne želi zlo, ali zlo čini, pretpostavljajući da je ono što je za njega dobro, dobro za svakoga.
Za meni najdražu tetu, većina ljudi kaže "Grozna je, stalno je namrštena, uvijek ljuta, ništa joj ne valja", a ja ne znam za nježnije biće od nje.
Jedanput sam je pokušala braniti riječima:
- Nije ona ljuta, nego joj niste drag, a ne zna se pretvarat.
Jednom, i nikad više.
Kad se ne znate pretvarat, i kad znate što vam ne odgovara, bivate proglašeni depresivcem.
Teta je, nasreću, naišla na pristojnu psihijatricu, koja joj je prepisala vitamine b-kompleksa. Drugi bi, bez puno razmišljanja udario po anksioliticima i jačim antidepresivima, jer pomaka na "bolje" ne bi nikad bilo.
Samo kažem.
No comments:
Post a Comment