pod vodstvom i zaštitom

Što veće i više zahtjeve društvo stavlja pred današnju omladinu, to mu ona više bježi.
Radilo se o školi, poslu ili zabavi: polako primjećujem kako ih većina, radije bira neki svoj put. Odrade ono što im se kaže, ali se ne trude da zadive, da se slome ispunjavajući očekivanja koja nisu verbalizirana jasno.
- Reci što ti treba, pa ću vidjet mogu li ti to napravit. 

Rekla bih, uče od slijepih. Netko drugi bi rekao da su prezaštićeni i da idu linijom manjeg otpora. Opet bih ponovila, uče od slijepih.
Odbijaju li namjerno vidjeti sve što "vide" i svi drugi - a to uvijek znači potvrditi i složiti se s nečim što stvarno ne postoji - je li to neki oblik mladenačkog prkosa, koji će ih proći čim ih "stvarni život" opali po nosu, ili se zaista ne boje gledati u svoju stvarnost. I objaviti je. Ne znam. Ja nisam imala izbora.
Ja sama sam bila šaka u nos, mojoj obitelji. Oduvijek su me maksimalno štitili od svega. Preko njih, sve mi je bilo dopušteno. 

Na stranu sad, što to 'sve' ima svoja ograničenja. Teško ćete, naime, počiniti kakvu težu glupost, ako ste ograničeni na sjedenje na jednom mjestu i čitanje sitnih slova.
Društvene 'igre' u kojima sam mogla sudjelovati, uglavnom su bile fingirane; pa bilo to 'Čovječe, ne ljuti se', ili pečenje kolača.
- Vau, opet Sanja pobjeđuje!
- A da vidite kakve kolače napravi naša Sanja...
Uvijek mi je bilo žao cura koje bi se uhvatile u zamku. Ne možete se, naime, boriti protiv bogalja. A borba je, navodno, prirođena čovjeku, želja za dokazivanjem i bivanjem boljim.
- To?! Nisu to kolači. Svaki je drugog oblika, vidi kako su servirani. Nego vidi ti moje, pa'š znat šta je kolač! 

Ne želim niti zamišljati tugu i razočarenje kad bi shvatile da bi bolje prošle da su se mjerile s plasičnom lutkom.
Za nas je zamka: u obliku onih ljudi koji će pohrliti u pomoć. 

Pretpostavljam da su zato u davnija vremena ljudi i došli na ideju da grade ašrame, manastire i azile. Da bi zaštitili duše onih koji su si dali u zadatak da štite 'ponos' nas koji se ne možemo braniti sami. Meni je, naime, sasvim svejedno čiji su kolači bolji i tko stalno pobjeđuje. Ponovit ću opet, ono što ne vidite - ne postoji. Počinje s postojanjem tek kad vam netko to da do znanja, sastavi u razumljivu rečenicu. Pod 'razumljivu' mislim na nešto što će imati smisla meni. 

U igri "Čovječe", ne osjećam radost zbog pobjede, jer osjećam vaše sažaljenje. Ponekad čak zavist. 

U igri 'kolača', božemoj, čemu? Zar ne postoji nešto što ne mogu napraviti dobro? Zbog čega forsirate nešto što radim prosječno? 

Niste vi adam kojeg je bog zadužio da razvrstava, imenuje i određuje svrhu. A pogotovo niste bog. Koji je izvor svega. 

Pretpostavljam, zapravo, što više razmišljam o tome, to sam sve sigurnija: 

Vanjski je svijet za preživljavanje, za ponavljanje naučenog, pa nazvali oni to 'održivim razvojem'. Ne možeš ići naprijed ako stalno jednim okom gledaš prema natrag. 

A mi, koji i onako nemamo što za izgubiti, jesmo li za eksperimente... ili da ipak pustimo život da se ostvaruje kako on sam zna...