Thursday, January 23, 2020

troškovi života

Prijatelji iz Udruga opet podsjecaju da je zivot invalida skuplji od zivota 'obicnih' ljudi, trazeci povecanje osobnih invalidnina.

A kao zanimljivost se navodi, da invalidi koji rade, uz redovnu placu primaju najvisi iznos, umirovljenicima je uvjetovan visinom mirovine, a oni koji nisu zaposleni se mikroskopski provjeravaju, te im se pomoc od drustva i drzave uglavnom uskracuje.

Puno to govori o tome, tko je u stvarnosti 'ugrozena skupina', i od kud im ime.

Kadgod sretnete neku zarobljenu dusu, koja ce se gristi zbog cinjenice sto vam rijecima ne zna docarati dozivljaj, recimo bosonogog trcanja po pijesku, boja zalaska sunca ili pjesme slavuja ni seve, njezino zaljenje shvatite osobno. Odnosno, pomislite da to jest nesto sto je vrjednije od ovoga sto vam je bogomdano.

(ni jedna tajna ne moze se skriti. ako ostane 'skrivena' radi se o necem sto ne vrijedi spomena ili sto ne postoji.)

Tu se, naravno, napravi mjesto za pazar: profesori baltazari izumljuju a pa aparate, bez kojih je dotadasnji zivot neizdrziv.

(od tih aparata, mala je korist. da se radi o cemu stvarno vrijednom, koristili bi ih svi. konkretno, u kontekstu pomagala za slijepe spominju se pametni satovi i pametne kuhinjske vage. koliko vas ima ili zeli imati smartwatch? i zasto?)

Ljudi koji rade, koji se grupiraju u grupe, funkcioniraju po istom principu i s perom i s corom: peru zadirkuju na racun frizure, ili sare na tenisicama, coru na racun debelih lenti na naocalama. Kako god da ce pero morat iskesirat za trajnu i pramenove, tako ce i coro za plasticna stakla, ako me razumijete.

Ako ne, evo vam za razmisljanje ili za debatu: treba li drzava peri platiti nove tene ili ga educirati kako i gdje kupovati robu?
Ili se to vec dogodilo?

Samo hocu rec da, nije zivot skup, nego ono cim ga (se) maskiramo.
A
Zivot k'o zivot nema cijenu. Jer je neprocjenjiv.

___________________________
Pisem vam ovo pod cijenu
da mi otkazete clanstvo :D

Ma nece vam te pare nitko uzet (ko sto vam ih nitko niti ne poklanja), ali pokusajmo s dizanjem svijesti da niste tako jadni kako vam se stavlja.
Bojim se da je puno gore ne biti svjestan svojeg jada.
Sto ovdje nije slucaj.


5 comments:

  1. Imala sam sve te stvari puno prije nego su postale kul, i ne znam da su stvarale ista osim frustracije: kad ih nemate tesko vam je sto ih nemate, kad ih imate ne znate sta s njima, razocarani ste jer to nije to sto ste ocekivali.
    Al' bitno da se ima. I da raja vidi da ti imas!

    Hvala sto me podsjecas da stvarno postoji ono dragocjeno 'nevidljivo' :)

    Taja

    ReplyDelete
    Replies
    1. Poslala sam ti pp, preko obrasca na naslovnici...

      Delete
  2. invalidi koji rade, uz redovnu placu primaju najvisi iznos, umirovljenicima je uvjetovan visinom mirovine, a oni koji nisu zaposleni se mikroskopski provjeravaju, te im se pomoc od drustva i drzave uglavnom uskracuje.

    Puno to govori o tome, tko je u stvarnosti 'ugrozena skupina', i od kud im ime.

    Ako dobro shvaćam, ovdje govoriš da su zaposleni uopće, najugroženija skupina? A pojedincu ne treba pomoć, pogotovo ako je osoba s invaliditetom? lol

    Malo mi to vuče na "Arbeit macht frei" - društvo.
    Gledao sam neki dan Vita e bella, pa ima onaj detalj, kad učiteljice pričaju o zadacima iz matematike za sedmogodišnjake: koliko ima židova, koliko invalida, koliko košta njihovo održavanje i koliko bi država uštedjela da ih se riješi...
    Sličnost zastrašuje.
    Pozdrav tebi Sanja,
    prijatelj iz udruge

    ReplyDelete
    Replies
    1. bojim se da u drustvu pojedinac opcenito malo vrijedi.
      a drustvo da vrijedi koliko i njegova najslabija karika. paradoks?

      tuzno je jedino sto svak za sebe misli da je bog i svima ostalima osim sebi, ako me razumijes :)

      hvala na citanju 🖖

      Delete