Promatrajuci mrave, vise sam naucila o ljudima, no promatrajuci ljude:
Jedni ce cucati dugo, ne disuci niti izustivsi zvuka.
Drugi ce pratiti kamo idu, a onda im staviti kamen na otvor mravinjaka, ili temeljito razoriti kucu; samo da vide kako je napravljena.
Treci ce se naglas snebivati koliki veliki teret nosi tako mali mrav, te mu nasilu pomagati nosnju.
- A glupog mrava, ja mu idem pomoc, a on se izbezumljuje...
Cetvrti ce se samo cuditi. Iliti "diviti"... kolika je snaga u mrava, uz obaveznu usporedbu s onom u covjeka...
- Ni'ko od ljudi ti ne moze sam nosit tri- cet'ri puta vecu stvar od sebe.
(za tezu ne znam. koliko dizu profesionalni dizaci utega?)
Peti ce zvati prijatelje, a onda ce svima brzo dosaditi. Te ce pronaci sljedecu dosadnu stvar za gnjaviti (se).
🐜
Iz knjiga sam doznala da mravi mogu biti veliki i mali, smedji, bijeli, crni i crveni (kao i vragovi), neki da imaju crvenkaste glave, a neki zuckaste.
U osnovi izgledaju kao nekoliko nepravilnih kuglica, povezanih tankim linijama. Broj nogica varira od ilustracije do ilustracije. Od knjige do knjige. Strucnog rada, do strucnog rada.
Ne znam koja vrsta mravi zivi u ljetnoj kuhinjici, a kakva u nasem vrtu.
👣
Mravinjanje je, pak, izraz za trnce ili srhe u odredjenim dijelovima tijela.
Moze biti ugodno, ako su izazvani ugodnom emocijom ili uzrokovani poznatim i pozeljnim cinom.
Ali uglavnom se misli na neugodne trnce, ono kao kad te prodje smrt. Tisucu sitnih nozica zamarsira preko tebe, jos zive. S ne bas casnim namjerama.
Kazem, vise naucih o ljudima. Ne projiciram na mrave ljudske krivnje.
Friday, April 24, 2020
Thursday, April 16, 2020
četiri čarobne riječi
U dječjem vrtiću su nas učili:
1. Izvoli,
2. Hvala,
3. Molim i
4. Oprosti.
Moja baka, koja je išla u katoličku školu je govorila onako kako su tamo naučili nju: Tri su čarobne: hvala, molim i oprosti. Izvolijevanje nije za ljude.
Bez pitanja, često bez znanja iliti nesvjesno, uzimamo dah iz božjih ustiju, mir iz božjeg srca.
Sigurna sam da je postojala neka sintagma koja se odnosila na materijalne stvari, ali sada odrasla ja, ju ne znam drugačije sročiti, sem da ne postoji nježna riječ za grabež, iako to neki ljudi čine više ili manje bezobrazno.
Budući da je uzimanje bez pitanja, znanja ili svijesti, prirođeno ljudskom rodu, potrebno je stalno ponavljati tri čarobne riječi.
Zahvalnost ili poniznost, sveti zazor, kako su govorili stari, odnosno, strah božji kako to govore ovi koji žele oponašati staro znanje. Bojim se, to je ime Mudrosti.
Krećem se pažljivo, govorim tiho i jedem polako: da nehotice ne povrijedim to što je nevidljivo.
Po ho'oponoponu, čije sam članke linkala par postova niže, treba se reći:
"Molim te oprosti, za što god da je u meni što me je dovelo u ovakvo stanje. Hvala ti, volim te."
Riječi su opet četiri. Umjesto vrtićke "Izvoli", "Volim".
Treba li bogu naša ljubav?
1. Izvoli,
2. Hvala,
3. Molim i
4. Oprosti.
Moja baka, koja je išla u katoličku školu je govorila onako kako su tamo naučili nju: Tri su čarobne: hvala, molim i oprosti. Izvolijevanje nije za ljude.
Bez pitanja, često bez znanja iliti nesvjesno, uzimamo dah iz božjih ustiju, mir iz božjeg srca.
Sigurna sam da je postojala neka sintagma koja se odnosila na materijalne stvari, ali sada odrasla ja, ju ne znam drugačije sročiti, sem da ne postoji nježna riječ za grabež, iako to neki ljudi čine više ili manje bezobrazno.
Budući da je uzimanje bez pitanja, znanja ili svijesti, prirođeno ljudskom rodu, potrebno je stalno ponavljati tri čarobne riječi.
Zahvalnost ili poniznost, sveti zazor, kako su govorili stari, odnosno, strah božji kako to govore ovi koji žele oponašati staro znanje. Bojim se, to je ime Mudrosti.
Krećem se pažljivo, govorim tiho i jedem polako: da nehotice ne povrijedim to što je nevidljivo.
Po ho'oponoponu, čije sam članke linkala par postova niže, treba se reći:
"Molim te oprosti, za što god da je u meni što me je dovelo u ovakvo stanje. Hvala ti, volim te."
Riječi su opet četiri. Umjesto vrtićke "Izvoli", "Volim".
Treba li bogu naša ljubav?
Wednesday, April 15, 2020
o osobnom asistiranju i o lajfkoučanju
U osnovi, ljudi se dijele u tri kategorije:
1. oni koji vide,
2. oni koji vide kad im se pokaže ili objasni,
3. oni koji jednostavno ne vide.
Po mojem skromnom mišljenju, radi se o evoluciji svijesti, a ne o osjetilu, o fizičkim očima.
Popularna podjela koja se u današnjoj, samoproglašeno svjesnoj populaciji tumači svakojako, obično se pripisuje Leonardu da Vinciju. On sam, vidio je dobro, imao široke poglede i (ne baš) pregledno prenosio što je sam spoznao.
❤
U svom svijetu, snalazim se dobro - prva sam kategorija. Inače ne bih mogla preživjeti.
U fizičkom svijetu, sam druga, trebam pomoć kad prelazim cestu, netko me treba usmeriti lijevo ili desno, ako hoću negdje otići sama, ili ako nešto želim uzeti bez pipkanja i tumaranja, trebaju mi jasne i točne upute ako želite da napravim nešto za vas, nikakvo gurkanje ni namigivanje, mahanje rukama ni odmahivanje, ne znače mi ništa.
Društvene igre jednostavno ne igram - kategorija broj tri.
Treba li mi osobni asistent?
Prema mojem skromnom mišljenju, ne.
Do sada sam nailazila na ljubazne ljude koji bi mi sami nudili pomoć, kao i na one koji bi na pitanje "Molim, u kojem smjeru?", panično vikali "Tamo! Tamo!" a onda tiho "Bože moj, jadna ti je", onda glasnije "Tamo!"
(Lijevo - desno, se uči u osnovnoj školi. Pametno je za smjer pitati djecu. Em friškoga znanja, em manje je zazora i straha.)
- Gospođice, molim vas, lijevo ili desno?
- Tamo, bože, tuda! -
- Jesi čula šta ti je rekla 'gospođice', još te i vrijeđa -
Ovo bi morala trjpjeti često, u slučaju da uzmem asistenticu na plaću.
Svi, apsolutno svi, danas misle da mogu i moraju educirati svakoga tko neima isto mišljenje o svemu kao oni sami.
Evolucijski, svatko je svoj - kraj.
1. oni koji vide,
2. oni koji vide kad im se pokaže ili objasni,
3. oni koji jednostavno ne vide.
Po mojem skromnom mišljenju, radi se o evoluciji svijesti, a ne o osjetilu, o fizičkim očima.
Popularna podjela koja se u današnjoj, samoproglašeno svjesnoj populaciji tumači svakojako, obično se pripisuje Leonardu da Vinciju. On sam, vidio je dobro, imao široke poglede i (ne baš) pregledno prenosio što je sam spoznao.
❤
U svom svijetu, snalazim se dobro - prva sam kategorija. Inače ne bih mogla preživjeti.
U fizičkom svijetu, sam druga, trebam pomoć kad prelazim cestu, netko me treba usmeriti lijevo ili desno, ako hoću negdje otići sama, ili ako nešto želim uzeti bez pipkanja i tumaranja, trebaju mi jasne i točne upute ako želite da napravim nešto za vas, nikakvo gurkanje ni namigivanje, mahanje rukama ni odmahivanje, ne znače mi ništa.
Društvene igre jednostavno ne igram - kategorija broj tri.
Treba li mi osobni asistent?
Prema mojem skromnom mišljenju, ne.
Do sada sam nailazila na ljubazne ljude koji bi mi sami nudili pomoć, kao i na one koji bi na pitanje "Molim, u kojem smjeru?", panično vikali "Tamo! Tamo!" a onda tiho "Bože moj, jadna ti je", onda glasnije "Tamo!"
(Lijevo - desno, se uči u osnovnoj školi. Pametno je za smjer pitati djecu. Em friškoga znanja, em manje je zazora i straha.)
- Gospođice, molim vas, lijevo ili desno?
- Tamo, bože, tuda! -
- Jesi čula šta ti je rekla 'gospođice', još te i vrijeđa -
Ovo bi morala trjpjeti često, u slučaju da uzmem asistenticu na plaću.
Svi, apsolutno svi, danas misle da mogu i moraju educirati svakoga tko neima isto mišljenje o svemu kao oni sami.
Evolucijski, svatko je svoj - kraj.
Monday, April 13, 2020
u strahu su velike oči
Sjećaš se one priče, kad je ljubomorna Hera, ili Junona, muževljevu ljubavnicu stavila pod nadzor stookog čudovišta?
Čudovište je zvjezdano nebo, a panični strah koji je stvaralo u duši jadne djevojke, dovodio ju je do ludila.
Možeš li zamisliti da nešto prostrano, pitomo, prelijepo i neograničeno poput neba, nekome izgleda poput stravičnog zatvora?
Stooko čudovište je na drugim mjestima, tirkizna ptica koja na svakom golemom peru ima strašno šareno oko, a njeni krikovi su neugodno zaglušujući.
Paun je u nekim sredinama doživljavan i smatran simbolom ljepote. Plava ptica sreće?
U ovom trenutku znam samo da je ljudski strah zarazan. I da se ne bih bojala ničega, kad ne bi bilo onih koji mi stalno govore da se pametni boje, i da je strah koristan.
____________________________________________
http://hooponoponotehnika.com/2020/03/24/vaznost-otpustanja-straha-u-vremenima-u-kojima-zivimo-mabel-katz-i-richard-sacks/
Čudovište je zvjezdano nebo, a panični strah koji je stvaralo u duši jadne djevojke, dovodio ju je do ludila.
Možeš li zamisliti da nešto prostrano, pitomo, prelijepo i neograničeno poput neba, nekome izgleda poput stravičnog zatvora?
Stooko čudovište je na drugim mjestima, tirkizna ptica koja na svakom golemom peru ima strašno šareno oko, a njeni krikovi su neugodno zaglušujući.
Paun je u nekim sredinama doživljavan i smatran simbolom ljepote. Plava ptica sreće?
U ovom trenutku znam samo da je ljudski strah zarazan. I da se ne bih bojala ničega, kad ne bi bilo onih koji mi stalno govore da se pametni boje, i da je strah koristan.
____________________________________________
http://hooponoponotehnika.com/2020/03/24/vaznost-otpustanja-straha-u-vremenima-u-kojima-zivimo-mabel-katz-i-richard-sacks/
Sunday, April 12, 2020
nosom parati nebo
JV mi je na to skrenuo pozornost: psi nemaju izoštreno osjetilo vida, ili barem ne vide svijet na isti način kao ljudi, ali imaju jako izoštreno osjetilo njuha, i njima je njuškanje, a ne njuška, sve. Kad idu istraživati svijet oko sebe, prvo visoko podignu glavu, a onda se tek cijelo tijelo pomiče u smjeru nosa. I nikad ne pogriješe. Ne jedu što bi im moglo naškoditi. Ne idu kamo bi mogli nastradati.
Takvom mu se činim, rekao je.
Obični ljudi me obično vide, i ne libe se to reći dovoljno glasno da bi ih mogla čuti, kao umišljenu osobu koja 'nosom para nebo'.
- Ne bi ti se ta javilaaaa...
- Je li, Sanja, misliš da si lijepa.... Nisi, ja ću ti reć: lijepa si k'o ljepilo
Čujem, naravno, iako se prošapuće kroz hihotanje u uskom krugu prijatelja.
- S-lijepa. Ona je S-
S-vjetlo koje se odbija o objekt (i atribute), reflektira kroz očni živac u mozgu, da bi ga um interpretirao već prema svojim sposobnostima, prije stečenom znanju i spoznajama.
Drugim riječima, vidimo ono što imamo u sebi.
Ne vidim većinu ljudi, jer ne posjedujem znanje i nemam spoznaju o tome što bi mogli biti. Okviri i ukrasi kojima se predstavljaju, ne-zamislivi su mi.
Odrazi u ogledalima, u mirnoj vodi, na ulaštenim površinama, u starini su bili smatrani blasfemijama. U određenim vremenskim periodima, zrcala su se zastirala, ako bi se i posjedovala. Zato što odražavaju iskrivljenu sliku svega? Ili se ta slika ispravlja u odnosu onu koju se posjeduje u glavama?
U svakom slučaju, ne znati i ne vidjeti, nisu sinonimi:
Koliko je onih koji misle da vas znaju samo zato što vas viđaju često, a koliko zaista znaju išta o vama?
Ogledalo neće pomoći da doznate o sebi više. Tko vam je rekao takvu glupost?!
Takvom mu se činim, rekao je.
Obični ljudi me obično vide, i ne libe se to reći dovoljno glasno da bi ih mogla čuti, kao umišljenu osobu koja 'nosom para nebo'.
- Ne bi ti se ta javilaaaa...
- Je li, Sanja, misliš da si lijepa.... Nisi, ja ću ti reć: lijepa si k'o ljepilo
Čujem, naravno, iako se prošapuće kroz hihotanje u uskom krugu prijatelja.
- S-lijepa. Ona je S-
S-vjetlo koje se odbija o objekt (i atribute), reflektira kroz očni živac u mozgu, da bi ga um interpretirao već prema svojim sposobnostima, prije stečenom znanju i spoznajama.
Drugim riječima, vidimo ono što imamo u sebi.
Ne vidim većinu ljudi, jer ne posjedujem znanje i nemam spoznaju o tome što bi mogli biti. Okviri i ukrasi kojima se predstavljaju, ne-zamislivi su mi.
Odrazi u ogledalima, u mirnoj vodi, na ulaštenim površinama, u starini su bili smatrani blasfemijama. U određenim vremenskim periodima, zrcala su se zastirala, ako bi se i posjedovala. Zato što odražavaju iskrivljenu sliku svega? Ili se ta slika ispravlja u odnosu onu koju se posjeduje u glavama?
U svakom slučaju, ne znati i ne vidjeti, nisu sinonimi:
Koliko je onih koji misle da vas znaju samo zato što vas viđaju često, a koliko zaista znaju išta o vama?
Ogledalo neće pomoći da doznate o sebi više. Tko vam je rekao takvu glupost?!
Saturday, April 11, 2020
volin te ka mater ludu ćer
Mark Twain je rekao: Nikad ništa nemoj naučiti raditi, pa će drugi raditi za (umjesto) tebe.
Sad, recimo, da ne možete raditi, fizički odraditi neke za život nužne stvari, kao što je hodanje, pranje, kuhanje, ili ne dao bog, hranjenje s pripadajućim odlascima na wc. Ako ste ženskoga roda, duhoviti netko će reći:
- Ajde, pa za neku stvar je valjda sposobna!
A muška populacija koja ima slične nedostatke, će možda pozavidjeti. U biti, ne možda, sigurno je, može se čuti i zdrave i snažne muškarce kako naglas i bez srama govore kako je njima u životima teško, kako ženama sve ide na ruku, a sve što trebaju napraviti odnosi se na neznatan napor koji se ulaže u razmicanje koljena.
Opet ću naglasiti, jer nikada nije dovoljno često:
Nije nikakvo herojstvo oženiti invalidnu osobu. Žene su po prirodi, ili bar većina njih jest, slabiji spol. Bolesna žena, je dvostruko ranjivija, kako god da se ta bolest manifestirala. Nekada nemate ništa za učiniti, i ne možete ništa nego vikati, nekada siktati, u većini slučajeva, niti to.
(palo mi je ovo na um, za vrijeme 'proslave' - ne znam kako drugačije to nazvati - dana autistične djece: jedna je majka pričala kako joj zna biti neugodno s djetetom koje nekontrolirano vrišti cijelo vrijeme kad ga izvede u trgovački centar. Meni je čudno, kako to da se ustalilo da su trgovački centri, centri socijalizacije, ako želi dobro sebi i svojem djetetu, zašto ga ne izvede u prirodu? Ne bi imalo kad vrištati. Bilo bi prezauzeto promatranjem čudesa koja se događaju u svijetu.)
Sjećam se Mie, djevojke o kojoj sam pisala nekoliko postova niže, kojoj su se muški susjedi rugali, da, rugali, kad bi vidjeli da ju otac nosi u naručju iz kuće do auta, od auta do kuće, iz sobe do terase, sa terase do sobe.
Bila sam djevojčica i nisu mi bile poznate pastirske šale, ali intuitivno sam znala da nikada neću i ne smijem dopustiti da se to dogodi meni. Iako se događalo.
Zahtijevala sam da me nose, vode, drže za ruku, šapuću upute, isključivo mama ili sestre. Jesam li tako (zato) postala lezbijka? U glavama i gubicama muških susjeda, da.
U stvarnom svijetu, ne.
Može li se takvim nekakvim postati?
- Jadnim izgubljenim djevojkama, zle muškomrzilačke muškarače pune glave o tome kako im muškarci žele zlo.
Jebote, kad smo već kod toga, treba li mi itko puniti glavu? Dosta je jedan jedini pogled u tvom smjeru.
Sad, recimo, da ne možete raditi, fizički odraditi neke za život nužne stvari, kao što je hodanje, pranje, kuhanje, ili ne dao bog, hranjenje s pripadajućim odlascima na wc. Ako ste ženskoga roda, duhoviti netko će reći:
- Ajde, pa za neku stvar je valjda sposobna!
A muška populacija koja ima slične nedostatke, će možda pozavidjeti. U biti, ne možda, sigurno je, može se čuti i zdrave i snažne muškarce kako naglas i bez srama govore kako je njima u životima teško, kako ženama sve ide na ruku, a sve što trebaju napraviti odnosi se na neznatan napor koji se ulaže u razmicanje koljena.
Opet ću naglasiti, jer nikada nije dovoljno često:
Nije nikakvo herojstvo oženiti invalidnu osobu. Žene su po prirodi, ili bar većina njih jest, slabiji spol. Bolesna žena, je dvostruko ranjivija, kako god da se ta bolest manifestirala. Nekada nemate ništa za učiniti, i ne možete ništa nego vikati, nekada siktati, u većini slučajeva, niti to.
(palo mi je ovo na um, za vrijeme 'proslave' - ne znam kako drugačije to nazvati - dana autistične djece: jedna je majka pričala kako joj zna biti neugodno s djetetom koje nekontrolirano vrišti cijelo vrijeme kad ga izvede u trgovački centar. Meni je čudno, kako to da se ustalilo da su trgovački centri, centri socijalizacije, ako želi dobro sebi i svojem djetetu, zašto ga ne izvede u prirodu? Ne bi imalo kad vrištati. Bilo bi prezauzeto promatranjem čudesa koja se događaju u svijetu.)
Sjećam se Mie, djevojke o kojoj sam pisala nekoliko postova niže, kojoj su se muški susjedi rugali, da, rugali, kad bi vidjeli da ju otac nosi u naručju iz kuće do auta, od auta do kuće, iz sobe do terase, sa terase do sobe.
Bila sam djevojčica i nisu mi bile poznate pastirske šale, ali intuitivno sam znala da nikada neću i ne smijem dopustiti da se to dogodi meni. Iako se događalo.
Zahtijevala sam da me nose, vode, drže za ruku, šapuću upute, isključivo mama ili sestre. Jesam li tako (zato) postala lezbijka? U glavama i gubicama muških susjeda, da.
U stvarnom svijetu, ne.
Može li se takvim nekakvim postati?
- Jadnim izgubljenim djevojkama, zle muškomrzilačke muškarače pune glave o tome kako im muškarci žele zlo.
Jebote, kad smo već kod toga, treba li mi itko puniti glavu? Dosta je jedan jedini pogled u tvom smjeru.
Subscribe to:
Posts (Atom)