četiri čarobne riječi

U dječjem vrtiću su nas učili:
1. Izvoli,
2. Hvala,
3. Molim i
4. Oprosti.

Moja baka, koja je išla u katoličku školu je govorila onako kako su tamo naučili nju: Tri su čarobne: hvala, molim i oprosti. Izvolijevanje nije za ljude.

Bez pitanja, često bez znanja iliti nesvjesno, uzimamo dah iz božjih ustiju, mir iz božjeg srca.
Sigurna sam da je postojala neka sintagma koja se odnosila na materijalne stvari, ali sada odrasla ja, ju ne znam drugačije sročiti, sem da ne postoji nježna riječ za grabež, iako to neki ljudi čine više ili manje bezobrazno.

Budući da je uzimanje bez pitanja, znanja ili svijesti, prirođeno ljudskom rodu, potrebno je stalno ponavljati tri čarobne riječi.

Zahvalnost ili poniznost, sveti zazor, kako su govorili stari, odnosno, strah božji kako to govore ovi koji žele oponašati staro znanje. Bojim se, to je ime Mudrosti.
Krećem se pažljivo, govorim tiho i jedem polako: da nehotice ne povrijedim to što je nevidljivo.

Po ho'oponoponu, čije sam članke linkala par postova niže, treba se reći:

"Molim te oprosti, za što god da je u meni što me je dovelo u ovakvo stanje. Hvala ti, volim te."

Riječi su opet četiri. Umjesto vrtićke "Izvoli", "Volim".

Treba li bogu naša ljubav?