JV mi je na to skrenuo pozornost: psi nemaju izoštreno osjetilo vida, ili barem ne vide svijet na isti način kao ljudi, ali imaju jako izoštreno osjetilo njuha, i njima je njuškanje, a ne njuška, sve. Kad idu istraživati svijet oko sebe, prvo visoko podignu glavu, a onda se tek cijelo tijelo pomiče u smjeru nosa. I nikad ne pogriješe. Ne jedu što bi im moglo naškoditi. Ne idu kamo bi mogli nastradati.
Takvom mu se činim, rekao je.
Obični ljudi me obično vide, i ne libe se to reći dovoljno glasno da bi ih mogla čuti, kao umišljenu osobu koja 'nosom para nebo'.
- Ne bi ti se ta javilaaaa...
- Je li, Sanja, misliš da si lijepa.... Nisi, ja ću ti reć: lijepa si k'o ljepilo
Čujem, naravno, iako se prošapuće kroz hihotanje u uskom krugu prijatelja.
- S-lijepa. Ona je S-
S-vjetlo koje se odbija o objekt (i atribute), reflektira kroz očni živac u mozgu, da bi ga um interpretirao već prema svojim sposobnostima, prije stečenom znanju i spoznajama.
Drugim riječima, vidimo ono što imamo u sebi.
Ne vidim većinu ljudi, jer ne posjedujem znanje i nemam spoznaju o tome što bi mogli biti. Okviri i ukrasi kojima se predstavljaju, ne-zamislivi su mi.
Odrazi u ogledalima, u mirnoj vodi, na ulaštenim površinama, u starini su bili smatrani blasfemijama. U određenim vremenskim periodima, zrcala su se zastirala, ako bi se i posjedovala. Zato što odražavaju iskrivljenu sliku svega? Ili se ta slika ispravlja u odnosu onu koju se posjeduje u glavama?
U svakom slučaju, ne znati i ne vidjeti, nisu sinonimi:
Koliko je onih koji misle da vas znaju samo zato što vas viđaju često, a koliko zaista znaju išta o vama?
Ogledalo neće pomoći da doznate o sebi više. Tko vam je rekao takvu glupost?!
No comments:
Post a Comment