U osnovi, ljudi se dijele u tri kategorije:
1. oni koji vide,
2. oni koji vide kad im se pokaže ili objasni,
3. oni koji jednostavno ne vide.
Po mojem skromnom mišljenju, radi se o evoluciji svijesti, a ne o osjetilu, o fizičkim očima.
Popularna podjela koja se u današnjoj, samoproglašeno svjesnoj populaciji tumači svakojako, obično se pripisuje Leonardu da Vinciju. On sam, vidio je dobro, imao široke poglede i (ne baš) pregledno prenosio što je sam spoznao.
❤
U svom svijetu, snalazim se dobro - prva sam kategorija. Inače ne bih mogla preživjeti.
U fizičkom svijetu, sam druga, trebam pomoć kad prelazim cestu, netko me treba usmeriti lijevo ili desno, ako hoću negdje otići sama, ili ako nešto želim uzeti bez pipkanja i tumaranja, trebaju mi jasne i točne upute ako želite da napravim nešto za vas, nikakvo gurkanje ni namigivanje, mahanje rukama ni odmahivanje, ne znače mi ništa.
Društvene igre jednostavno ne igram - kategorija broj tri.
Treba li mi osobni asistent?
Prema mojem skromnom mišljenju, ne.
Do sada sam nailazila na ljubazne ljude koji bi mi sami nudili pomoć, kao i na one koji bi na pitanje "Molim, u kojem smjeru?", panično vikali "Tamo! Tamo!" a onda tiho "Bože moj, jadna ti je", onda glasnije "Tamo!"
(Lijevo - desno, se uči u osnovnoj školi. Pametno je za smjer pitati djecu. Em friškoga znanja, em manje je zazora i straha.)
- Gospođice, molim vas, lijevo ili desno?
- Tamo, bože, tuda! -
- Jesi čula šta ti je rekla 'gospođice', još te i vrijeđa -
Ovo bi morala trjpjeti često, u slučaju da uzmem asistenticu na plaću.
Svi, apsolutno svi, danas misle da mogu i moraju educirati svakoga tko neima isto mišljenje o svemu kao oni sami.
Evolucijski, svatko je svoj - kraj.
No comments:
Post a Comment