Bila sam postala komentar na stranici koja huška simpl pipl na prosvjede protiv nošenja maski. Nisu ga objavili, niti neće, samo se nadam da ga jesu pogledali i da će nekome jednom svanuti odnekuda pa da će prestati s tim (sa huškanjem).
Inače mi nije jasna ta potreba za borbom i izmišljenim problemima, za pravljenjem nereda i za traženjem krivaca. Jer taj nered obično nisu sposobni sami počistiti. Ali, čini se da se radi o reakciji na forsirani red, mir i hepi njuz onli. Koje će nekom zvučati lažno, ali obično izazivaju osjećaj zavisti (ako zavist možemo nazvati osjećajem), koji rezultira nekakvom agresijom: većina postaje agresivna prema sebi ("zašto ja to ne bi, kako ja to nemam" rješenje su pilule i tekućine), prema bližnjima ("zašto ti to ne bi, kako ti to ne možeš... učinit za mene" rješenje je obiteljsko nasilje), prema zajednici, prirodi i društvu.
Zbog čega uopće, na prvom mjestu, ljudi žive u zajednicama, zbog čega stvaraju društva, ekipe i timove. Dok je preživljavanje bilo pitanje opstanka, razumljivo je da je svatko morao imati mjesto, ali sada, kad je preživljavanje postalo lakše nego ikad, zašto se ljudi još uvijek drže starih navada ko pijani plota. Drže sami sebe u pijanom stanju, da bi ih netko imao pridržavati. U stalnome strahu od nepoznatog nečeg, da bi imali osjećaj da vrijede i da netko o njima brine. A onda, kad se nađu u stvarnoj opasnosti, ne vjeruju da tu stvarno jesu. Da nije igra. Da nije izmišljeno. Da ih nitko ne poteže za nos. Da će, ako neće sutra, kad-tad, da hoće jednom umrijet. Jedino što je u njihovim rukama je, da to ne bude bolno i da ne traje dugo. Da nije na teret ni njima ni nikom.
Kada drugi put vidite nekog tko se može sa sobom. Tko je sam sebi lak. Dovoljan. (Ne samodostatan u odnosu na život, nego samodostatan u odnosu na društvo.) Probajte ne vidjeti vraga u njemu. Vrag nikad ne ide sam. Uvijek mu je malo. Uvijek mu je tiho. Uvijek mu je gladno. Stalno pirka u sitnice. U detalje. U mrvice. Tobože mu nije čisto.Nije sigurno.
Pa mu treba stotinu očiju. Širom otvorenih.
No comments:
Post a Comment