sanjač ix

U onom stanju kad vec dolaze lucidni snovi, ali um je jos toliko budan da svijest ne razlikuje maglu od zrcala, cula sam kako netko okrece kljucem u bravi s vanjske strane vrata. 

Budan um me umirio znanjem da kljuc i brava mojeg bunkera ne skripe na taj nacin, i stoga to ne moze biti stvarno. 

Netko je usao u sobu. Vidjela sam jasno: onizak muskarac kovrcave kose okrugloga lica, nimalo kupidolik. Smjestio se u moj krevet, na isto mjesto na kojem sam lezala sama. 

Jaku potrebu da se sakrijem i sklonim, ugasila sam mislju da me vidjeti ne moze, i da je bolje ostati na mjestu, ne otkrivajuci polozaj suvisnim pokretima. 

Cula sam kako mu udara srce. 

Sigurna da je moje stalo. 

Sljedecega casa bila sam na mostu u guzvi u koloni automobila. 

Ja i moja uvijek ljuta sestra, moja svima divna teta, zeljezno natapirane zute kose siktala je poznatim osmijehom "e da si moja, kako bi te namlatila". 

A sve zbog kontakta ocima. Ili njegovog izostanka. 

Inace ne znam kakvu sam joj uvredu, kakvu stetu napravila. 

Znate, ljudi to rijetko kad kazu. 

Po tom smo pitanju svi autisti. 

Razlika je samo u tom, sto se netko ljuti duze. I krivi nevine. 

Sad sam pjesak. Pobjegla sam s ploce. Cak me ne zabavlja njeno dozivanje. Potraga. Potjera. 

Oponasam topa i oponasam lovca, ali sitnim koracima. Bez zelje da stignem na kraj, da se vratim na pocetak. icega. Kamoli kolone. 

Guzve odjednom nema. 

Mostovi su prazni su sivi su mostovi. Neznano je spajaju li ili razdvajaju. 

San treci.