Ona mlada obitelj koja (me) muči, i koju ne mogu izbjeći, zapravo (mi) pomaže da shvatim što (mi) se događalo: kao u 'duhovnim' ili 'mentalnim' vježbama, kad se traži da iziđete iz sebe i budete Promatrač, Svjedok... U kakvom je stanju humanost, humanitet, ljudska vrsta kao takva.. U kakvom sam stanju sama, je teži par rukava.
Mamica se ne snalazi, ali to ne smije nitko znati. Kćerkica je, stoga, zlostavljena. I nitko joj ne može pomoći. Tatica misli da provodi kvalitetno vrijeme s djetetom. Sigurna sam da objavljuje vrlo kul fotografije na svim društvenim profilima koje posjeduje. Kćerkica je, stoga, zlostavljena. I nitko joj ne može pomoći.
Moji roditelji posjeduju čitav ormar albuma - tako su se u njihovo vrijeme kotile iluzije, deluzije, aluzije, birajte slobodno! - na svakoj fotki ja sam uplakana. Priča je:
- Uvijek si bila neka govnasta mala!
Sad se čude što se ne sjećam, ne znam, ne mam.. ni jednu uspomenu iz tog razdoblja života. Sad im nedostajem.
A meni je čudno što njihovu kuću pamtim kao kuću straha. A njih dvoje kao strance.
Kad svjesnim umom ne bih znala da su mi roditelji, mirne bih ih savjesti - zaobišla, poput gubavaca.
Čini vam se strašnim?
Namjerno sam zla. To će biti vaša kćer kad ostarite.
Sad,
Zašarajte još malo crnoga po površini, znate ono; kao kad u Zabavniku pokušavate pronaći put kroz labirint. Da, čini se lako, čini se komplicirano, čini se sad će!, čini se da ipak neće. Ali Svi Vide da pokušavate, da radite, da nastojite, da se trudite... Mora da ste, mora da ste, mora da ste, baš baš neka dobra osoba, znate onako, s dubinom i sa širinom. Baš baš.
No comments:
Post a Comment