vilenjačka hrana

 Prica o hrani je prica o mami. 

Kroz godine sam, nekako, dosla do toga da je drustvo - koje je u osnovi musko buduci da muskarci nisu samodostatni i s tog im je razloga bog stvorio zenu koju su oni u strahu nadomjestili drugim muskarcima i njihovim zenama kojih se boje - do te mjere iskrivilo svrhu i znacenje hranjenja, koliko je iskvarilo zene, te su one, brinuci o tome da se (fizicki) svide (svima), grudi koje hrane mijenjale za grudi koje strse. 

U roditeljskom sam domu, nekoliko puta doslovno skoro umrla od gladi: 

prvi put, koji se jos uvijek prica kao anegdota, kad mi nisu dali bocicu zamjenskog mlijeka, jer je na kutiji pisalo svaka tri do cetiri sata, a oni nisu racunali koliko bi vremena proslo, nego su cekali do tri, cetiri ujutro, ili popodne. 

a sama se sjecam preko nekoliko infuzija i ljutitih sestara koje ne bi dopustale majci da ostane sa mnom, kraj kreveta. 

U neku je ruku sve to imalo pozitivan ucinak: naime, u drustvu opsjednutom hranom u jednakoj, ako ne i vecoj mjeri negoli izgledom, ja ostajem - nedirnuta. 

U nacelu, pojedem ono sto se stavi ispred mene, ali sama kad spremam, uvijek je to vilenjacka superhrana. Ona koja ne trazi puno, ali puno daje. 

E sad, 

sta su ne valja, i sta bi trebalo mijenjati? 

Jedino sto mi pada na pamet je, drustvo. 

Zasto? Kako? 

Cini se da, kad su sa mnom, ljudi misle da nemaju o cemu razgovarati, jer ja nemam iste probleme kao oni. Nedostaje im "dubine". Zapravo, nepotrebnih komplikacija. 

Ono sto ne mogu vidjeti smatraju da ne postoji, ono sto ne mogu razumjeti proglase nepotrebnim i glupim. 

(mozda se zato ljute i ne vjeruju sto ja ne vidim njih. ali doslovno. = ne postojeci su =) 

💡!!

Je li to moj problem ili obaveza? 

Naravno da nije. 

😊

U pravilu i u stvarnosti je, sve ono sto ne mozemo razumjeti / vidjeti / spoznati (izaberite sami), Vece od nas. Stoga bismo mu se trebali pokloniti s Vecim postovanjem. 

Zato ja hranu zovem vilenjackom, 

a 

vas 

svejedno 

ne 

... 

kol'ko suvu sljivu 😁

bića s površine

Ona mlada obitelj koja (me) muči, i koju ne mogu izbjeći, zapravo (mi) pomaže da shvatim što (mi) se događalo: kao u 'duhovnim' ili 'mentalnim' vježbama, kad se traži da iziđete iz sebe i budete Promatrač, Svjedok... U kakvom je stanju humanost, humanitet, ljudska vrsta kao takva.. U kakvom sam stanju sama, je teži par rukava. 

Mamica se ne snalazi, ali to ne smije nitko znati. Kćerkica je, stoga, zlostavljena. I nitko joj ne može pomoći. Tatica misli da provodi kvalitetno vrijeme s djetetom. Sigurna sam da objavljuje vrlo kul fotografije na svim društvenim profilima koje posjeduje. Kćerkica je, stoga, zlostavljena. I nitko joj ne može pomoći.  

Moji roditelji posjeduju čitav ormar albuma - tako su se u njihovo vrijeme kotile iluzije, deluzije, aluzije, birajte slobodno! - na svakoj fotki ja sam uplakana. Priča je: 

- Uvijek si bila neka govnasta mala! 

Sad se čude što se ne sjećam, ne znam, ne mam.. ni jednu uspomenu iz tog razdoblja života. Sad im nedostajem. 

A meni je čudno što njihovu kuću pamtim kao kuću straha. A njih dvoje kao strance. 

Kad svjesnim umom ne bih znala da su mi roditelji, mirne bih ih savjesti - zaobišla, poput gubavaca. 

Čini vam se strašnim? 

Namjerno sam zla. To će biti vaša kćer kad ostarite. 

Sad, 

Zašarajte još malo crnoga po površini, znate ono; kao kad u Zabavniku pokušavate pronaći put kroz labirint. Da, čini se lako, čini se komplicirano, čini se sad će!, čini se da ipak neće. Ali Svi Vide da pokušavate, da radite, da nastojite, da se trudite... Mora da ste, mora da ste, mora da ste, baš baš neka dobra osoba, znate onako, s dubinom i sa širinom. Baš baš.

g'lud/post

 Mozes ti reci, citatelju, kako to uvijek mene nadju, ali, eto! nadju me: 

- neka cura ponosna koja klepa pjesmicu o slijepim ljudima koji zele vidjeti boje, i gluhim koji zele cuti betovna, i nijemim koji zele govoriti hvalu - a ne mogu, docim je njoj bog - koji je Zena! - sve to dao da ispjeva bas tu pjesmu. 

- neki frajer ponosni koji klepa pricu o bogatom i o siromasnom djecaku, kojem je bog jos uzeo i noge i ruke. zasto, za ime! zato sto bi inace siromasak postao najveci zlocinac sto ga svijet zamislit moze. 

Bas da se zapitas, odakle svi hitleri i staljini izviru, i zasto su im podanici krsni plavooki zdravi i krepki. 

U bajkama su patuljci, vilenjaci i carobnjaci stjerani u rudnike, rupe i u kule. 

Koliko su stvarne Nase supermoci, mjeri se kolicinom duha koji Vama nedostaje. 

Yep 

nemjerljivo je. 

A logika je zeznuta stvar..

glup/dost?

Postoji izreka, ili narodno vjerovanje, da jacmenac na oku dolazi zavidnim ljudima, kao znak, ili kao kazna. 

Medjutim, narod je i tom nasao lijeka, ako je vjerovati rijeci ljekara: virus je to, otrov, udomio se gdje mu je dobro, hehe, nije virus glup. 

I sad sjedim, i slusam je: treba neku mast, mora neku kremu, tubicu jednu od devedest i nesto, tubicu drugu, kapi od dvjestodvadeset, u apoteci rekli na bijeli recept - 

- Hehe, lako ti se razbolit, kad imas novaca. 

Nije to prvi put da cujem da netko kaze da je bolest luksuz. 

Logika je zeznuta stvar. 

Kazem, sto ne proba s oblozima od kamilice. Mae! Taman! Nju to boli. 

Ali nosi bolest ko zastavu tako da ljudi znaju koliko je to kosta u (protu)novcanoj vrijednosti: 

- Lako je kad imas - slijedi, pretpostavljam, onaj gest rukom ili trljanje brade koje je puna saka. 

Ne umijem protumaciti: je li zavist zarazna, ili se ona nada da jest? Bi li itko zavidio nekom na novcu koji ce potrositi na (svoje) lijecenje, u tolikoj mjeri da si zazeli to isto? 

Moze li se to? 

sanjač ix

U onom stanju kad vec dolaze lucidni snovi, ali um je jos toliko budan da svijest ne razlikuje maglu od zrcala, cula sam kako netko okrece kljucem u bravi s vanjske strane vrata. 

Budan um me umirio znanjem da kljuc i brava mojeg bunkera ne skripe na taj nacin, i stoga to ne moze biti stvarno. 

Netko je usao u sobu. Vidjela sam jasno: onizak muskarac kovrcave kose okrugloga lica, nimalo kupidolik. Smjestio se u moj krevet, na isto mjesto na kojem sam lezala sama. 

Jaku potrebu da se sakrijem i sklonim, ugasila sam mislju da me vidjeti ne moze, i da je bolje ostati na mjestu, ne otkrivajuci polozaj suvisnim pokretima. 

Cula sam kako mu udara srce. 

Sigurna da je moje stalo. 

Sljedecega casa bila sam na mostu u guzvi u koloni automobila. 

Ja i moja uvijek ljuta sestra, moja svima divna teta, zeljezno natapirane zute kose siktala je poznatim osmijehom "e da si moja, kako bi te namlatila". 

A sve zbog kontakta ocima. Ili njegovog izostanka. 

Inace ne znam kakvu sam joj uvredu, kakvu stetu napravila. 

Znate, ljudi to rijetko kad kazu. 

Po tom smo pitanju svi autisti. 

Razlika je samo u tom, sto se netko ljuti duze. I krivi nevine. 

Sad sam pjesak. Pobjegla sam s ploce. Cak me ne zabavlja njeno dozivanje. Potraga. Potjera. 

Oponasam topa i oponasam lovca, ali sitnim koracima. Bez zelje da stignem na kraj, da se vratim na pocetak. icega. Kamoli kolone. 

Guzve odjednom nema. 

Mostovi su prazni su sivi su mostovi. Neznano je spajaju li ili razdvajaju. 

San treci. 

moje sunce, moj mjesec i sve moje zvijezde

.. darkness comes my way, and she'll take me by my hand, take me to some twilight land.. 

.. where all but love is grey, where I can't find my way, without her as my guide.. 

Ove pripreme za povratak na novo staro, su toliko zastrasujuce da gromovi i munje koje opisuju ocekivani smak svita izgledaju poput obecanja meda i mlijeka. 

Od pocetka novembra smisljam isprike i izgovore za nedolazak na bozicna veselja. 

A dan je odvratno osuncan i vedar. 

Zadnji put kad sam bila u roditeljskom domu, pricali smo o oporukama i o nasljedstvima i o nasljedjivanjima: 

- Bolje cete vi pazarit ako ja odem prva - a mati se nervozno zahihotala. 

Oni pojma nemaju kako ja zivim, niti od cega ja zivim. Niti iskazuju zelju da doznaju ista. Mozda se boje, ilegalno je. Mozda, neprirodno je. Natprirodno? 

Ali, vjerojatnije je da se plase da nece moci razumjeti, pa da cu ih smatrati idiotima. 

Zna li koza da je koza, ili guska da je guska? 

Znaju li da su im ljudi dali ta imena, i da se njima koriste da bi vrijedjali druge ljude? 

Pretpostavljam, to je strah idiota. Potajan strah da ce ih netko otkriti i prokazati. 

Ona nije napravila svetiste od moje stare sobe, kako to rade majke na filmovima.. znate one majke koje se kunu da im nedostaju (njihova, sada odrasla) djeca. 

Moja je prijasnja soba, njeno sadasnje skladiste i odlagaliste svega onoga sto se boji baciti u smece: 

Ima u njoj praznih kartonskih kutija, kantica od sladoleda i pokidanih ukrasnih traka.. 

Smetaju joj moje knjige i skripte, ali postuje moju zapovijed da ih ne baca. 

Plasi se svega sto ne razumije. Toliko jako, da nema ni zdrave znatizelje u njoj. 

Smeta joj moj stari radio.. 

Nezdravo topao Studeni, zalijepio je muhe na prozorska stakla, i otvorila sam sve sirom, tako da paukovi imaju hrane: Nikome vise ni do koga nije stalo. Dalje od te mjere. 

Moj je stari radio utunjen na istu radio stanicu na kojoj je bio kad sam zadnji put sjedila tamo, i potekla je iz nje, bez krckanja, ista stara pjesma.. 

Isti glas i stil istog radio voditelja.. 

..je trebao podsjetiti da, i nije bas toliko puno vremena proslo.. 

Ali Jest! 

Taj je glas i taj mot bio jedini zivot kojeg se sjecam.. 

kao necega svog. 

..and if my love is blind, then I don't want to see, she's a mystery to me.. 

(:D je rekao da je napisao tu stvar za mene :P)

buljim u prazno

 Davno su prosla vremena kad su se akcijski junaci, nakon akcije, zatvarali u ashram, da ponovno nadju ljudsko u sebi. 

Stigla su vremena kad serijski ubojica prije posla, nag u samoci hladne sobe prakticira surya kriyu, a celavi budisticki monah cmizdri k'o curica. 

(Od rana sam na radiju da cujem je li tramp dobio izbore, a doznajem da korona nije smrtonosnija od obicne gripe: "Prestanite siriti paniku!!" 

Da, smrtni smo svi. Mozete li malo tise, molim.) 

Kad je toliko puno ljudi tako glasno protiv koga/cega, tada to mora da je prava stvar. 

Sjetite se samo s kakvom su, i kolikom upornoscu seoske uciteljice ismijavale djecu koja su sirom otvorenih ociju upijale svijet: 

- Vid' ga, sta bleji.. 

- K'o tele u sarena vrata.. 

- Blago moje, blago blesavo.. 

Ima jedna budisticka izreka: Ako ne reagiram, ne znaci da ne primjecujem. 

Zlo je tasto. Ne daji mu paznju, da se uvuce u se. 

Jedino rjesenje? 

Ok, o cemu smo: 

Isto ovo cega se Hollywood i svaka seoska uciteljica uzasava, zapravo je duhovna praksa, a zove se archala aparnam. Ovdje: https://www.google.com/search?q=achala+arpanam&oq=archala+a&aqs=chrome.1.69i57j0.8801j0j7&sourceid=chrome-mobile&ie=UTF-8