pas

Njen pas ga ne voli, i po svoj prilici, zatvara ga u drugu prostoriju kad on dolazi. 

Dakle, zatvara psa, kad joj dolazi prijatelj. 

Ono sto ja cujem kao cvilez, zapravo je plac psa u zatocenistvu. 

Ona taj plac tumaci kao ljubomoru. A ljubomoru kao ljubav. 

Logicno, docim sebe stavlja u centar pseceg svijeta. Ipak, ona je covjek, tj. zena je, ali vrsta homo sapiens, na evolucijskoj ljestvici iznad zivotinje. 

Kad ju prijatelj napusti, opet dopusti psu da joj bude prijatelj. Ili joj pas jedini ostaje; taj dio nisam shvatila dobro... 

Osim pasa, knjige mogu biti najbolji prijatelji koje mozemo kupiti za novac. I sad kontam: koliko ovu zenu kosta ljudski prijatelj koji je "besplatan". 

No, to je druga prica. 

Maureen je objavila dugacak post na temu, zasto je bolje imati stap, nego psa vodica. Na stranu sada, i novac i obaveze. Psa morate izvesti vani, stap ne morate. Pas vas prisiljava na kontakt s drugim vlasnicima pasa, stap je samo dobri stari oslonac. 

A onda su joj nabavili psa. 

Da ne bude osamljena. 

Zar je sramota biti sa sobom sam? Uciniti sam sto mozete uciniti sam? Ne biti na teret? 

Baka je imala obicaj reci, kad bi ju uhvatili da prica sama sa sobom: 

- Ma sa najpametnijom zenom na svijetu... 

ono sve što znaš o meni

Kad skupljate informacije, koje ne mozete provjeriti, zapravo stjecete znanje koje se moze interpretirati kao 'autenticno', sto moze biti profitabilno, u slucaju da ne naidjete na nekoga tko je u tom smislu snalazljiviji od vas.  

Tako sam sama, naisavsi na 'definiciju' ultrazvuka, kao pretvaranja vibracije u sliku, pomislila da se radi o necemu nematerijalnom. Ispostavilo se da je u pitanju stroj, koji nakon odredjenih radnji izbaci komadic papira. Ili kompaktni disk. 

Ovako je isla prica: 

Poznanica koja je presla zivjeti u suvremeni, zapadni, napredni svijet, je nakon sto je napokon zatrudnjena, dosla doma, radi lijecnickih pregleda koji su na ovim prostorima, makar za njen dzep, jeftiniji. 

Pozalila se da tamo cak "nemaju normalne ginekologe, nego te supnu obicnoj babici, jer kao trudnoca nije bolest, nego stanje". 

(Mojem je mozgu, to zvucalo logicno.) 

- Onda te ona isprepipa, ali sve izvana, po povrsini trbuha, jer kao navodno, rukama moze "vidjeti" je li buduca beba u normalnom razvoju. 

(Meni je i to zvucalo u redu.) 

- A zamisli da se nedajboze sta dogodi... 

Nisam pitala "sta?". 

Dosla je dakle napraviti sliku svoje 'buduce bebe' da bi bila sigurna u - sta? 

Da nosi ljudsko dijete, a ne pticu ili kamen? 

Zato smo, valjda, mi - primitivci. 

ekvinocij... ekvilucij...

Volim ova prelazna doba; kad je u 24, 12 sati tame i 12 sati svjetla. 

Izracunali su pametni ljudi, tocno u sekund. (Pametni, ili dokoni? Ostaje cinjenica, da ce covjek sebe zaposliti bilo cime, samo da ne bi ostao sam sa svojim bogom. Bogom ili demonom? Rijeci su te koje ce od bilo cega uciniti razliku. Pa zasto da ih onda prepustimo same sebi? Hajdemo na uvjeravanje! E, to je ideja... koja je zahvatila citav 'misleci' svijet... ) 

Imali smo prije neki dan, Dan srece, pa Dan suma, Dan voda, Prvi dan proljeca, astronomski i skolski, Dan osoba s Down sindromom, i onih koji boluju od rijetkih bolesti... 

Slusala sam na radiju, srceparajuca iskustva nesretnih majki, kojima su vec u rodilistima govorili: 

- Vidite sta ste dobili! Ono nece moci ici u skolu, nece moci raditi, zaradjivati za zivot... Ali, nasrecu, ono to nece ni znati... 

Slusala sam na radiju, suosjecajne glasove kako tumace kako to ne mora biti istina, kako ta jadna djeca sve to mogu, ako se drustvo senzibilizira dovoljno da im pomogne... 

Nisam cula nikog tko bi rekao: 

- Radujte se, dobili ste cist zivot, cistu dusu, cistu svijest, koju drustvo kakvo jest, ne mora iskvariti... 

Nema takve hrabrosti, nema tog duha, niti medju onima koji se duhom profesionalno bave. 

Skupili su se u grupu, nazvali se cuvarima andjela na zemlji, i prosjace. Paznju. 

Gledajte nas... Vidite nas... Primijetite nas... 

Mi znamo sto nam nedostaje, a vi tek trebate pogledati sebe. 

Pronasli smo nekog kome je losije nego nama, pomazuci njima, mi se osjecamo bolje. 

:'(

Molim vas, molim vas, molim vas, prestanite nam pomagati. 

Pomozite sebi. 

Pomazuci sebi, mijenjate svijet. Cinite razliku. Ako ne znate o sebi nista, zasto zaboga mislite da mozete znati ista o meni. Samo me prisiljavate da ponavljam vase greske. A to je nasilje uzasnije, jer se ne mogu braniti. 

Osim placem. Koji ce svatko protumaciti kako mu drago. 

- Boze moj, boze moj, sta sam ja ono rodila. 

Tocno to sto si zasluzila: to je dijete tvoja karta za novi pocetak, prilika da, brinuci o njemu, pogledas U sebe. I da ne cinis iste greske, koje su cinile zene prije tebe. Koje su drilale djecu za 'zivot', umjesto da su dopustale Zivotu u njemu da se sam odmota. 

A svi govorimo kako je svaki zivot dragocjen... To o cemu pricate, pa nije to Zivot! 

:'( 

Volim, velim opet, ova prelazna razdoblja, kad se cini, na trenutak, da je balans moguc, ravnoteza stvarna. Crno i bijelo u jednakom omjeru. Pa, kako vani - tako i unutra. 

Da nade ima... 

:) 

bića iz treće dimenzije

Baš nešto gledam; ljudi koji me znaju, a ovdje podrazumijevam one koji kažu da me znaju zato što me viđaju, misle da sam ozbiljna i plaha, dok ovi koji me čitaju uvijek kažu da su mislili da sam prije vedra i ljubazna. Većina ovih iz prvog reda, ne može spojiti moj lik, sa mojim natipkanim riječima. Ovi iz drugog reda, kažu da nisu očekivali ništa, ili da su navikli na svašta. 

Kad sam shvatila da, i u fizičkom svijetu, postoji dvostruka ja, počelo me zanimati 'kako ja zapravo izgledam'. Ne kakvom se činim drugima - taj put smo već prešli: ljepota je u očima promatrača. Nego kako zaista izgledam u svijetu. 

Opet ponavljam, ne moje mjesto u svijetu - to već dobro znamo: što manje buke, i bez suvišnih pokreta... - nego

lik i oblik.

I tad sam naišla na ovo: https://zivicovjek.org/allatra/ (linkovi na knjige su na dnu posta) 

"Bića prve i druge dimenzije izgledaju kao točke i crte, bića iz treće kao krnje piramide, kao elektroni koji jure oko jezgre, samo ima puno više prljavštine nego što se prikazuje na kompjuterskim simulacijama, kao zamagljeno mjesto..." 

Baš tako ja vidim druge ljude, kao prostor koji je netko prebrisao gumicom. Većina zrači neugodno: kad naiđem na takav neodređeni dio svijeta, razmišljam sa koje strane bi ga bilo pametnije zaobići. 

I tad mi se otvorilo, zbog čega ja ljudima, koji misle da me znaju zato što me "viđaju", izgledam "plaho". Zbunjeno. Zamišljeno. Prestrašeno? 

Pitanje koje se bojim postaviti bi glasilo: Sa kojeg to prostora ja gledam njih?

depresija, pasivnaagresija i mala digresija

 - Sta ides u drustvo, kad ne mo's podnijet kritiku! 

- Zar se zato ide u drustvo? Mislila sam da se ide zbog zabave. Ili vremeubojstva.. 

- S tobom se ne moze razgovarat! 

✂️ 

- Sta ne ides u drustvo, stalno si doma! 

- Jer ne mogu podnijet kritiku. 

- A je si govnasta neka mala! Nikad ti se na da. 

- Da mi se, kako ne. Nego ne bi s vama... 

- Nemas volje, jel'? :( 

- Imam, nego... 

- A bas mi je zao :'( 

⚕️ 

Istina je ovakva: drustvene zabave na koje se 'ide' meni ne mogu bit zanimljive jer ne vidim ocima. Nemam pojma tko je tko, a kamoli kako je odjeven, namazan ili s kim se razgovara. Stvari koje se uglavnom podrazumijevaju meni su nedostupne. One koje se drze u pozadini (da, mislim na misli i namjere), vidim jasnije i nisu privlacne ni zanimljive, cak ni kad su suvisle ili upotrebljive. Uglavnom se odnose na hranu, robu i strah od ismijavanja. Sve u svemu, ne bas ugodna atmosfera. Pitala se jesam, ponekad, zbog cega se do toga uopce drzi, ali odgovora nije bilo. Za pretpostaviti je, zbog toga sto nitko od tih ljudi ne zna za nesto drugo, ako vec ne bolje. 

Ljudima poput mene jedina je obrana - jezik: 

🐍 

Postoji ta budisticka prica o zmiji koja je terorizirala mjestane nekog malog sela. Seljani su zvali mudraca da ih oslobodi, i on se zaputio da vidi sto je. Zmija ga je primila prijateljski i poslusala njegovu molbu. Odrekla se svake vrste terora. Shanti. Shanti. Shanti. Uskoro je svaki deran koji bi prosao bacao kamenje na miroljubivu zmiju, ne dozvoljavajuci ni da se o podnevu osunca. Zmija je tiho zaplakala i njene su suze dozvale u sjecanje rijeci mudraca: "Nikoga nemoj ugristi, ali uvijek smijes siktati." 

🐍 

Zbog cega ljudi radije grizu? 

sanjač x

Bila su vrata odskrinuta, te sam cula bolje i jasnije, od kojih su me komada nacinili i kako su tu cjelinu rastumacili.

Ne osjecam se lijepom ni privlacnom, ali u tome je kvaka: nece mi dopustiti da se ne osjecam tako – to je bit prijateljstva.

Oni ce mi nacrtati oci, dati glas, i ruku moju dati nekom da me vodi.

Poligon za tudji san. Do ostvarenja.

Da nisam bila prisutna i ondje gdje sam bila sama, povjerovala bih da su komadi mene koje drugi vide, jedina ja koja mogu biti. A ta je prisutnost bila to sto se racuna.

Trebalo je ocuvati zivot, pa sam zrtvovala personu da bi sacuvala kozu.

Sa istom cu lakocom, kada dodje vrijeme, zrtvovati kozu za dusu.

I to je to.