- Sta ides u drustvo, kad ne mo's podnijet kritiku!
- Zar se zato ide u drustvo? Mislila sam da se ide zbog zabave. Ili vremeubojstva..
- S tobom se ne moze razgovarat!
✂️
- Sta ne ides u drustvo, stalno si doma!
- Jer ne mogu podnijet kritiku.
- A je si govnasta neka mala! Nikad ti se na da.
- Da mi se, kako ne. Nego ne bi s vama...
- Nemas volje, jel'? :(
- Imam, nego...
- A bas mi je zao :'(
⚕️
Istina je ovakva: drustvene zabave na koje se 'ide' meni ne mogu bit zanimljive jer ne vidim ocima. Nemam pojma tko je tko, a kamoli kako je odjeven, namazan ili s kim se razgovara. Stvari koje se uglavnom podrazumijevaju meni su nedostupne. One koje se drze u pozadini (da, mislim na misli i namjere), vidim jasnije i nisu privlacne ni zanimljive, cak ni kad su suvisle ili upotrebljive. Uglavnom se odnose na hranu, robu i strah od ismijavanja. Sve u svemu, ne bas ugodna atmosfera. Pitala se jesam, ponekad, zbog cega se do toga uopce drzi, ali odgovora nije bilo. Za pretpostaviti je, zbog toga sto nitko od tih ljudi ne zna za nesto drugo, ako vec ne bolje.
Ljudima poput mene jedina je obrana - jezik:
🐍
Postoji ta budisticka prica o zmiji koja je terorizirala mjestane nekog malog sela. Seljani su zvali mudraca da ih oslobodi, i on se zaputio da vidi sto je. Zmija ga je primila prijateljski i poslusala njegovu molbu. Odrekla se svake vrste terora. Shanti. Shanti. Shanti. Uskoro je svaki deran koji bi prosao bacao kamenje na miroljubivu zmiju, ne dozvoljavajuci ni da se o podnevu osunca. Zmija je tiho zaplakala i njene su suze dozvale u sjecanje rijeci mudraca: "Nikoga nemoj ugristi, ali uvijek smijes siktati."
🐍
Zbog cega ljudi radije grizu?
No comments:
Post a Comment