Bila su vrata odskrinuta, te sam cula bolje i jasnije, od kojih su me komada nacinili i kako su tu cjelinu rastumacili.
Ne osjecam se lijepom ni privlacnom, ali u tome je kvaka: nece mi dopustiti da se ne osjecam tako – to je bit prijateljstva.
Oni ce mi nacrtati oci, dati glas, i ruku moju dati nekom da me vodi.
Poligon za tudji san. Do ostvarenja.
Da nisam bila prisutna i ondje gdje sam bila sama, povjerovala bih da su komadi mene koje drugi vide, jedina ja koja mogu biti. A ta je prisutnost bila to sto se racuna.
Trebalo je ocuvati zivot, pa sam zrtvovala personu da bi sacuvala kozu.
Sa istom cu lakocom, kada dodje vrijeme, zrtvovati kozu za dusu.
I to je to.
U pravu si: kontekst stvarno mijenja i ton i ritam..
ReplyDelete