Baš nešto gledam; ljudi koji me znaju, a ovdje podrazumijevam one koji kažu da me znaju zato što me viđaju, misle da sam ozbiljna i plaha, dok ovi koji me čitaju uvijek kažu da su mislili da sam prije vedra i ljubazna. Većina ovih iz prvog reda, ne može spojiti moj lik, sa mojim natipkanim riječima. Ovi iz drugog reda, kažu da nisu očekivali ništa, ili da su navikli na svašta.
Kad sam shvatila da, i u fizičkom svijetu, postoji dvostruka ja, počelo me zanimati 'kako ja zapravo izgledam'. Ne kakvom se činim drugima - taj put smo već prešli: ljepota je u očima promatrača. Nego kako zaista izgledam u svijetu.
Opet ponavljam, ne moje mjesto u svijetu - to već dobro znamo: što manje buke, i bez suvišnih pokreta... - nego
lik i oblik.
I tad sam naišla na ovo: https://zivicovjek.org/allatra/ (linkovi na knjige su na dnu posta)
"Bića prve i druge dimenzije izgledaju kao točke i crte, bića iz treće kao krnje piramide, kao elektroni koji jure oko jezgre, samo ima puno više prljavštine nego što se prikazuje na kompjuterskim simulacijama, kao zamagljeno mjesto..."
Baš tako ja vidim druge ljude, kao prostor koji je netko prebrisao gumicom. Većina zrači neugodno: kad naiđem na takav neodređeni dio svijeta, razmišljam sa koje strane bi ga bilo pametnije zaobići.
I tad mi se otvorilo, zbog čega ja ljudima, koji misle da me znaju zato što me "viđaju", izgledam "plaho". Zbunjeno. Zamišljeno. Prestrašeno?
Pitanje koje se bojim postaviti bi glasilo: Sa kojeg to prostora ja gledam njih?
No comments:
Post a Comment