- Ma nemojte, molim vas, pa ja nikad to nisam primijetila... Evo, vidim da nosite ocalice... isti okviric... moda se mijenja, a vi ste... dosljedna, je li tako?
Tako je
reagirala moja sefica, nakon sto sam joj pokusala objasniti koliko lose zapravo vidim, a sve iz razloga da ne bi, dajuci mi zadatke koje ne mogu obaviti, natovarila samoj sebi probleme na vrat.
U skladu s tim i tim clankom Zakona o radu, je l' te?
O mobbingu sam vec pisala, dosta. Ovdje, sada zelim objasniti zbog cega me njena reakcija nije iznenadila, ni pogodila, ni rastuzila:
Naime, moja je mama bila toliko frustrirana izgledom mojih zjenica, da je vecina operacija na koje me, ma mogu mirne duse reci, prisilila, bila estetske prirode.
U toj mjeri da su mi zjenice fiksirane tako da moram dobro nakriviti glavu ako zelim vidjeti i ovoliko malo koliko mogu vidjeti.
Posto je mama esteta, prva zapovijed je bila:
- Ispravi glavu, ravno gledaj!
Khhsshhto?!
Da li igrom sudbine, ili je to kakvo pravilo zivota, u susjedstvu je bilo dosta djece poput mene. Dobro se sjecam kad bi se jedna od zena koja je povremeno dolazila kod nas zalila, kako se njenom malome jedno oko "otkaci, pa otpliva prema gore".
A isto se tako sjecam da je jedna druga govorila kako je blagoslovljena sto se moze baviti svojim sinom, i kako joj to donosi mir, mir, mir.
Znam da su djevojcice prolazile gore. Znam da su drustveni inzenjeri moju rodakinju doveli do ruba samoubojstva. Prijateljica iz grupe je presla i tu crtu.
Nitko vas zapravo ne pita sto, kako ni koliko vidite, a svi znaju sto biste trebali vidjeti, pa ako se ne ponasate s tim u skladu, lome vas, lome vas, lome, dok vas ne izravnaju.
Prvi put sam cula za takav izraz u zbornici skole u kojoj sam predavala:
lome se zdrava djeca.
Ili zdrave uopce nema?
Ima, naravno!
Niti slabovidnost (ni sljepoca) nije nikakva bolest. Jednostavno, vase oci su, kao i vi sami, prilagodjeni za drugacije poslove. Za poslove koje ljudi koji misle da imaju dobar vid ne mogu niti zamisliti.
Zamislite kakav bi bio svijet kad bismo svi bili isti, kad bismo svi radili isto, na jedan te isti nacin!
Ne, ne morate se previse truditi, pogledajte kroz prozor, sjetite se srednje skole, pitajte mamu, koja i sad ima obicaj da vas stalno s nekim usporedjuje...
Postoji onaj neki izraz o maloj bari punoj krokodila, nije ni cudo sto tako izgleda to sto zovete stvarnim svijetom: posla je premalo, za vas toliko istih. Pa je jedino sto pokusavate biti, biti istiji od svih drugih.
A ja nikako ne mogu pojmiti: zasto to radite i samima sebi.
