Moj drug Ivo, koji je jedini za kog znam da je isao bas u skolu za slijepe i slabovidne, pri susretu s (njemu) nepoznatima, najprije kaze:
- Nisam opasan.
On, skolski, zna da se obicni ljudi boje slijepih ljudi.
Mi ostali, znamo to empirijski.
- Ne znas ti, sta ti on, mozda, moze.
Ne krecemo se po ustaljenoj sabloni, i to ti je.
Zastrasujuce je, pretpostavljam, za videce ljude, kad netko u po bijela dana, na cesti ili u prostoru punom ljudi, pita:
- Ima li koga?
ili
- Tko je tamo?
pa zar ne vidi? boouuze!
Ja sam pak mudrija i pristojnija, pa kad nanjusim da se jos netko, meni nevidljiv, na cesti ili u prostoru krece, govorim:
- Dobar dan, dobardan, dobardandobar
sve dok mi ne bude odgovoreno.
Rijetko kad netko odzdravi.
Sto da vam kazem; ili si nepristojan, ili si glup, ili te se plase...
Komicno je, kad se ne ponasate onako kako se ocekuje, obicno vas krive da se zbog vas osjecaju glupo / tupo / neupotrebljivo ...
Da, a ja se u vasem drustvu osjecam slijepom ...
Opet velim, svakome nesto nedostaje.
No comments:
Post a Comment