znak ribe

Vidljivi i nevidljivi svijet, kako je meni objasnjen: 

S pozicije promatraca na obali jezera, ne mozete vidjeti ribe u vodi, ali one sigurno postoje. Znadete to preko ribara i rucka koji cete pojesti. 

Same ribe ne mogu iskakati na obalu, po zakonima prirode, drze se svog elementa i moze se reci da su, u kretanju, ogranicene obalama jezera. 

S pozicije promatraca sa obale, mozete vidjeti ptice. Ptice mogu letjeti zrakom, mogu sletjeti na povrsinu vode, mogu skakutati povrsinom zemlje. 

Mogu vas unerediti. Mogu se hraniti ribom (koju vi ne vidite). Ali su uglavnom strvinari. 

Sva bica s povrsine se uglavnom nadaju lakome plijenu. 

Sa ove pozicije ne mozemo znati jesu li ribe svjesne ptica ili ribara i potencijalne opasnosti koju ovi nose. Ali znamo da ribe ne love ni prve ni druge. 

(nemani iz bajki i biblije su alegorije i podivljala masta, opravdanja za necistu savjest)  

Njihovi svjetovi, kao uostalom i elementi, medjusobno su isprepleteni. Utjecu, bez sumnje jedni na druge, donoseci stetu ili korist, svemu i svima sto okruzuju. 

Premoc vidljivog nad nevidljivim, uzrok je razlicitih polucija. Zbog oholosti i slijepog ponosa, unistavajuci ove koji se niti ne brane, unistit ce samog sebe. 

Alegorija se, naravno, odnosila na duhovni i na materijalni svijet. Po kojoj je riba duh, a ptica materija. 

Na oko se cini da je ptica ta koja je slobodna. 

Materija, da vlada nad duhom!  

(mater svih zabluda) 

Cinjenica sto ja tebe ne mogu vidjeti, a ti mene mozes, ne znaci da sam ja ptica, a ti riba. Moje tijelo je stvarno isto kao i tvoje. Sa svih pet osjetila, promatrac s obale to moze potvrditi. 

Neke ptice mogu letjeti vise, brze i dalje, mogu ugrabiti boljeg plijena, mogu se cak i zakititi tudjim perjem ili podvaliti svoja jaja. I to je neki vid slobode. 

Ono sto je unutar, ne moze se podvaliti. Ono sto je unutar ljuske, je to, nevidljivo, cega jesi ili nisi svjestan. 

A o toj svijesti, ovisi ti zivot.