umotvorine

Cimavica je vidjela da zurim u nebo i pozurila mi pokazati sto sve ne mogu dozivjeti: 

- Vidi, vidi, ajme, vidi onaj oblak ima oblik srca. Praaaavoog. Ne'ko misli na tebeeee. 

Je l' i vama jasno koliko je ona dobra dusa i koliko se trudi? 

- Ajmeee, sori, oprosti tiiii ... 

Sto se tu ima oprastati, s oblacima ili bez njih, nebo je nebo. S oblicima ili bez njih, srca su srca. 

Nego, vezano za jucerasnji post: 

"kojom mjerom mjeris..." 

kad jedni drugima trazimo svrhu (ovo treba citati, kad gledamo kako iskoristiti jedni druge), pa kad shvatimo da vecina ljudi nije ni za sta (a kako bismo inace mi bili najbolji!?), pa pomislimo, "Ja makar nisam tako jadna", vecina smetne s uma da su i oni nekome strana koju se promatra (kao manje vrijednu). 

Moja se oholost sastojala u onoj "Ja makar uvijek znam sto je to sto meni nedostaje", da bi se ispostavilo, da se ne radi i manjku, vec o blagoslovu. 

O mocnoj zastiti od zala ovog svijeta. 

Pjesnik je rekao da je san lijek za strah. 

Ignorance is bliss? 

Pretpostavljam, jedino ako je svjesna. Ako je priznanje vlastite malenkosti pred vecim od sebe. 

Cimavice nisu vece. Pristevi su na kori zemaljskoj, isto ko i mi. 

Zato vas ne trebaju strasiti, ni uznemiravati njihove lijepe rijeci i namjere. 

rukotvorine

igra, ili funkcija uma, kako je meni objasnjena: 

Ljudsko se tijelo sastoji od nekoliko slojeva. Broj kojih varira, od skole do skole. 

Ti slojevi, ili ljuske, su neka vrsta zastite za ono sto covjek po svojoj prirodi stvarno i jedino jest: dusa, duh ili dah bozanski. Po svemu ostalome, jednak je ostalim stvorenjima koja rone, puzu, gmizu, hodaju, skakucu ili lete(!), na kugli zemaljskoj. 

Preko 5 osjetila, dusa, stvarni covjek, spoznaje svijet oko sebe. A um je nebo koje ih povezuje, procesira, svemu daje smisao. I to 'servira' dusi. 

Onog trena kad um povjeruje da je gospodar toga sto spozna preko osjetila, nastaje kaos: on je jedan, ali agilan da se cini da je citava gomila njih, koju treba dovoditi u red. 

Kako vecina informacija koje obradjuje dolazi preko vida, vid je taj kojeg je najlakse izmanipulirati - i to se najcesce radi - pa se cini da su oci te koje treba 'popravljati'. 

A zapravo je jedino bitno, odrzati cistocu uma. 

Cist um je onaj koji ne diskriminira. Ili kako je IK rekao: "Ne osudjuj! Kakvom mjerom mjeris, takvom ce se i tebi mjeriti." 

Ne postoji dobro - lose, lijepo - ruzno, korisno - nekorisno. Cui bono? 

😳 

Meni je lakse; kad nisam sigurna u nesto, sklonim se iza svoga stapa. Zaista ne znam, ne mogu znati neke stvari. 

Ruke su 100x bolje i sigurnije oci: 

Ako stvarno zelis znati, moras prici blizu, nadohvat. Moras smoci hrabrosti i snage za primiti cvrsto to nepoznato nesto. Nekad moras plesnut, ali iskustveno znas da pest boli i onoga tko pleska i onog koji je plesnut. Pa radije biras milovanje. 

Kad bi na svijetu bilo (jos) vise slabovidnih ljudi, svijet bi bio (jos) ljepse i mirnije mjesto, nego sto jest. U mojoj percepciji. 

Razumijete? 

Philo, On the Cherubim, 116 (33)

Mogu li vjerovati vlastitom umu? Ta on je kreator paranoje, ludosti i lazi. 

Je li ovo sto govorim, moja privatna stvar, ili je iz posjeda mojeg jezika i ustiju? Zar nije dovoljna beznacajna boljka, pa da umuknem, usutim i zamrem? 

I nije tocno da sam gazda svojih cula, kada slijedim poput sluge, bilo kud da vode. Boje, oblici, mirisi i zvuci, sve je to od tijela, nema nista sa mnom. 

https://sententiaeantiquae.com/2020/12/18/philo-cant-trust-his-mind-on-senses-and-self-3/

sanjač xiii

Maglica se povlacila u nepravilnim krpicama i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da su to ljudi. 

Ako smo zaista sedamdeset posto voda - ruzne vrece pune tekucina, kako su nas nazvali alieni iz jedne epizode Star Trek-a - sto onda ja to vidim krivo? 

Jutros su i ptice imale ljudske glasove: podrugljivi cerek, panicno graktanje, izbezumljeno gugutanje, zatravljujuce aaaaa... 

...koje je trajalo, dok vjetar nije donio olaksanje. 

Ima li ljudi u ovoj kuci? 

Stvarnih ljudi. Ili bas svatko oponasa nekog drugog? Dok to i sam ne postane. 

Budi kao voda koja mijenja oblik. Prilagodi se prilikama, ali ne prilagodjavaj prilike sebi. Stopi se s onim sto je vece od nas. Sve drugo je naknadno hvalisanje. Sve drugo je laz. 

želiš li plesati u discu, anđele

 Ha? Bi li htjela? Pa se sve vrti oko tebe, a ti raširiš ruke i vrtiš se, vrtiš se, vrtiššššš. Što misliš? Hoćemo li? 

Daaaa aa a 

I stvar je riješena, prostor je osiguran, di džej spreman, mama i tata pomalo zabrinuti, ali bit će i oni, na kraju, sretni... 

Znate li o čemu govorim? 

Na isti način nas trgovci nagovore da kupimo određeni proizvod, na isti nas način političari uvjere da trebamo glasati za njihovu partiju, na isti način ste bila prisiljena na bilo kakav oblik "dobrovoljnog ropstva"... 

Znate li o čemu govorim? 

Ako ne budete zadovoljni robom koju kupite, postojat će opcija da istu vratite ili zamjenite. Kad shvatite da su sve partije iste, uvijek se možete uključiti u neku (pa neka se i za vas glasa), ili isključiti iz svega. Kada ropstvo prestane biti dobrovoljno, možete se tužiti, ili tražiti kakav način bijega. 

Ali kad ne znate što vas to tako jako tišti, jer svi su oko vas i za vas i zbog vas med medeni, a jedina ste vi osa koja zuji i prijeti da ubode, što tad? 

Bilo je, prije neki dan održano predavanje o važnosti osobnih asistenata u životu osoba s posebnim potrebama, s naglaskom na društvenom segmentu. Inkluzivnost, integracija, prihvaćanje neprihvatljivoga... I sad se mislim, kako je sve to naopako postavljeno, toliko naopako da ni sami invalidi ne znaju što trebaju, što im nedostaje i zbog čega uopće žele biti dio nečega što ih je na prvom mjestu označivši kao 'drugačije' proglasilo manje vrijednima pa odbacilo. 

A sve je toliko jednostavno, da ne može biti jednostavnije: 

Kad su zadovoljene osnovne potrebe, za hranom, radom i odmorom, ne treba vam nikakva budala koja će vam govoriti koliko vam je sve to dobro i korisno bilo, pa da vas povrh toga još i "zabavlja". Zabava s budalama obično znači gnjavažu, za obje strane. Vi se ne možete vrtiti u discu, a ona će biti tužna jer joj se trud neće isplatiti. 

- Ali, ali, ali alialiali, ja ja ja sam je pitala i ona je rekla Da Želi! 

Ma daj molim te. 

To je točno ona priča Vesne Krmpotić o žabama i o drljači. 

Može li se poželjeti nešto o čemu ništa ne znaš? Može. Poglej samo s kakvim nam trgovci uspjehom prodaju stvari koje nam ne trebaju, i vidi kako nas političari u sve manjim vremenskim razmacima na isti način hvataju na emocije, a onda pogledaj za što si mislila da se udaješ, a u kakvu kuću se vraćaš svaki dan poslije posla. 

Razlika je u tome, što ti nećeš priznati svoje vlastite pogreške, a anđeli točno znaju što im se ne sviđa, ali ne znaju to reći. Pa vi griješite za njih i u njihovo ime. Ponavljate stalno iste gluposti, ali s tuđim tijelima. Tijelima koja će bespomoćno i bez pogovora ostati točno ondje gdje ste ih ostavili. 

Ali sada, 

bez ičega unutra.