umotvorine

Cimavica je vidjela da zurim u nebo i pozurila mi pokazati sto sve ne mogu dozivjeti: 

- Vidi, vidi, ajme, vidi onaj oblak ima oblik srca. Praaaavoog. Ne'ko misli na tebeeee. 

Je l' i vama jasno koliko je ona dobra dusa i koliko se trudi? 

- Ajmeee, sori, oprosti tiiii ... 

Sto se tu ima oprastati, s oblacima ili bez njih, nebo je nebo. S oblicima ili bez njih, srca su srca. 

Nego, vezano za jucerasnji post: 

"kojom mjerom mjeris..." 

kad jedni drugima trazimo svrhu (ovo treba citati, kad gledamo kako iskoristiti jedni druge), pa kad shvatimo da vecina ljudi nije ni za sta (a kako bismo inace mi bili najbolji!?), pa pomislimo, "Ja makar nisam tako jadna", vecina smetne s uma da su i oni nekome strana koju se promatra (kao manje vrijednu). 

Moja se oholost sastojala u onoj "Ja makar uvijek znam sto je to sto meni nedostaje", da bi se ispostavilo, da se ne radi i manjku, vec o blagoslovu. 

O mocnoj zastiti od zala ovog svijeta. 

Pjesnik je rekao da je san lijek za strah. 

Ignorance is bliss? 

Pretpostavljam, jedino ako je svjesna. Ako je priznanje vlastite malenkosti pred vecim od sebe. 

Cimavice nisu vece. Pristevi su na kori zemaljskoj, isto ko i mi. 

Zato vas ne trebaju strasiti, ni uznemiravati njihove lijepe rijeci i namjere.