rukotvorine

igra, ili funkcija uma, kako je meni objasnjena: 

Ljudsko se tijelo sastoji od nekoliko slojeva. Broj kojih varira, od skole do skole. 

Ti slojevi, ili ljuske, su neka vrsta zastite za ono sto covjek po svojoj prirodi stvarno i jedino jest: dusa, duh ili dah bozanski. Po svemu ostalome, jednak je ostalim stvorenjima koja rone, puzu, gmizu, hodaju, skakucu ili lete(!), na kugli zemaljskoj. 

Preko 5 osjetila, dusa, stvarni covjek, spoznaje svijet oko sebe. A um je nebo koje ih povezuje, procesira, svemu daje smisao. I to 'servira' dusi. 

Onog trena kad um povjeruje da je gospodar toga sto spozna preko osjetila, nastaje kaos: on je jedan, ali agilan da se cini da je citava gomila njih, koju treba dovoditi u red. 

Kako vecina informacija koje obradjuje dolazi preko vida, vid je taj kojeg je najlakse izmanipulirati - i to se najcesce radi - pa se cini da su oci te koje treba 'popravljati'. 

A zapravo je jedino bitno, odrzati cistocu uma. 

Cist um je onaj koji ne diskriminira. Ili kako je IK rekao: "Ne osudjuj! Kakvom mjerom mjeris, takvom ce se i tebi mjeriti." 

Ne postoji dobro - lose, lijepo - ruzno, korisno - nekorisno. Cui bono? 

😳 

Meni je lakse; kad nisam sigurna u nesto, sklonim se iza svoga stapa. Zaista ne znam, ne mogu znati neke stvari. 

Ruke su 100x bolje i sigurnije oci: 

Ako stvarno zelis znati, moras prici blizu, nadohvat. Moras smoci hrabrosti i snage za primiti cvrsto to nepoznato nesto. Nekad moras plesnut, ali iskustveno znas da pest boli i onoga tko pleska i onog koji je plesnut. Pa radije biras milovanje. 

Kad bi na svijetu bilo (jos) vise slabovidnih ljudi, svijet bi bio (jos) ljepse i mirnije mjesto, nego sto jest. U mojoj percepciji. 

Razumijete?