Neki su ljudi predodređeni za neka zanimanja. U smislu poduzimanja određenih radnji. Koje bi bile korisne za širu zajednicu. U smislu 'prirode & društva', a ne samo ljudi iz bližeg okruženja.
Sama sam imala sreću da sam rođena u kući u kojoj se čitalo na glas. Čitalo se sve, od dnevnih novina, godišnjaka i zabavnika, do priča prilagođenih određenim uzrastima.
Puno prije, nego što su me upisali u gimnaziju, znala sam za Mucija Scevolu i za Horacija Kokla. Za Apija Klaudija. I za Cincinata. To mi je ime posebno lijepo zvučalo.
Prva su trojica bili bogalji. I bili su nacionalni junaci. Kako mi pojam nacije, nikada nije bio naročito značajan ni poznat, mislila sam da su u ravni sa Striborem, Svarogom i sličnim mitskim bićima. Nikada ni jednome nisam zamišljala lik ni oblik. Ni sada ne znam zbog čega bi to bilo bitno.
Scevola nije imao desnu ruku. Koklo je imao samo jedno oko. Apije Klaudije je imao nadimak Slijepi. I što se tu još trebalo dodavati?
Ovaj četvrti, kojem je ime zvučalo kao tihi zvon :), bio je opisivan kao kralj-seljak. On se, naime, klonio svih počasti koje je društvo izmišljalo da nekome oda počast i time ga drži daleko od stvari koje su bitne. U vrijeme velikih opasnosti, iskazao se kao veliki junak. Da bi se, nakon velikoga trijumfa, vratio svom skromnom načinu života.
Skromnom? Kako već tko na te stvari gleda.
Ni jednome od njih, pretpostavljam, nitko nije već u vrtićkoj dobi utuvljivao u glavu kako se pravi heroj treba ponašati. Nije to bilo nešto čemu se treba težiti. Da biste postali junakom, potrebne su okolnosti koje će zahtijevati junaštvo: kakva prirodna katastrofa, opasnost, čarka ili rat.
Odgajati nekoga za to da bude junak, značilo bi priželjkivati da se dogode sve te ružne stvari.
Dok sam došla do gimnazije, u udžbeniku su još uvijek postojale sve te lijepe priče, ali iz nekoga su razloga bile izbačene iz nastavnog programa. Ili to, ili je nastavnica samoinicijativno odlučila da ih se preskoči.
Možda zbog razloga koji sam navela u prethodnom pasusu. Ali, prije zbog toga što je program prilagođavala sebi, umjesto učenicima.
Ja bih, na primjer, voljela da se makar jedanput pred svima pročitalo o ljudima iz prošlosti, koji su usprkos (svojim) tjelesnim 'manjkavostima', i unatoč onome što se danas zove 'društvenim pritiscima', funkcioniralo u skladu sa (svojom) prirodom.
A sada, u ovim godinama i s ovom pameću i životnim iskustvom, znam da bi svima bilo puno lakše i politički korektnije kada ljudi ne bi raspoznavali jedni druge po štapu, hodu, kolicima ili potvrdama sa zelenim pečatima, nego kad bi u svakome (uključujući i sebe same) makar naslućivali - potencijalnog cincinata - kao junaka ravnog bozima iz priča iz davnina.
No comments:
Post a Comment