Nisam to ni znala, ali ispada da sam 'konfliktna osoba': izgleda da sam se pogurala, na hodniku, pred drugim ljudima, koji su spremno posvjedočili, s ravnateljicom, i tako potvrdila opće mišljenje da su invalidi, pogotovo 'oni onakvi', jako neugodni, nestrpljivi i svadljivi, pogotovo prema onima koji su prema njima - dobri.
Iz mojeg očišta, moguće je da je sve bilo baš tako, kako dobri ljudi govore. Naime, sasvim je moguće da sam se 'očešala' o drugo ljudsko biće, i da sam iznenađeno vrisnula.
Vidite, ja ne vidim.
Krećem se polako i pažljivo. Čak i kad sam sama. Jer znam da su oko mene stvari, ako i nisu ljudi, tj. ako se i neće pomicati bez upozorenja. (Usput budi i to rečeno, ljudi vas ne upozoravaju na svoja iznenadna kretanja, nego misle da moraju predvidjeti tuđa.) (Ja ne predviđam, ja osluškujem:) Tako da jest moguće da sam ja prva i namjerno naletjela nepromišljeno baš na nju, s ciljem da ju srušim, u svakom pogledu: Dakle, i na pod, i pred očima svjedoka.
Tu su u igri, i tjelesne i duševne boli.
Reći ću i to, kad udarim u nešto (a, u nepoznatim se prostorima to znalo događati često, tamo se i stvari pomiču, bez upozorenja), znam kad sam udarila u stablo, drvo ili ormar, ali nema razlike između čovjeka i zida. U što ste lupnuli shvatite naknadno; zid vas, naime, neće pozivati na odgovornost, niti ismijavati kada mu kažete 'oprosti'.
Niti propitivati vašu iskrenost.
I tu nestaje raz-um, a nastaje um-ovanje.
Neću vam sada prepričavati kroz kakve me torture provlačila ta sirota žena, samo zato što ne može shvatiti da na svijetu postoje ljudi koji ne vide ni prirodu ni društvo na isti način kao i ona, koja se uspjela uspeti na povišeno mjesto, pa misli da osim boljeg pogleda ima i bolji uvid u stvari koje su u glavama koje nisu njena.
Prestrašena i izluđena, došla sam do zaključka da kako god ja na neka mjesta moram doći sa štapom, kao nekom vrstom osobne iskaznice, a ne pomagalom, jer ne mogu baš napisati na čelo, tko zna tko bi to znao pročitati... da na isti taj način neki drugi ljudi na prste stavljaju prstenje, na prsa ordenja, a na zidove plakete i certifikate.
- Da njoj fali na glavi, stavila bi šešir, ali kako popuniti onu šupljinu unutar? - ovako okrutno zvuči, omiljena utjeha moje drugarice.
- Istina je okrutna!
Jer, izgleda ona misli da ljudi misle da je ona bolja što ima više tog papira s pečatima, da taj papir s pečatom nešto znači.
Iako u stvari jest, ekvivalent mojem bijelom štapu:
Neki će prema vama biti pažljiviji...
...a neki će nastojati dokazivati da koristite i da glumite.
No comments:
Post a Comment