Znate ono kad vam naziv bolesti odredi karakter u društvenom smislu, pa umjesto da ste osoba s određenom poteškoćom (opet u društvenom smislu), ispadne da živite u društvu s poteškoćama: to jedno nešto što vam nedostaje, postane jedino to nešto što društvo posjeduje. Kao da se svi koga znate urote da vam daju do znanja kako je to što oni posjeduju (a vama nedostaje) baš prava stvar!
Istražujući, inkognito, uvjerila sam se mali milijun puta da 'obični' ljudi i nisu baš sposobni ocijeniti što je to što ne vidite, a oni vam trebaju pokazati, kad ih na primjer pitate za smjer, ili gdje da odložite stvari. Uvijek to bude igra gluhog telefona u kojoj se osjete gubitnicima, ovdje čitajte 'pametnima', jer vas proglase glupim.
Tako je ambliopija, kako se stručno, da ne bi imenom uvrijedila koga, zove slabovidnost, postala slaboumnost; popularno-simpatično, 'lijeno oko', proširilo se na cijelu osobu te je proglasilo - lijenom.
Uzrok moje 'slabovidnosti' je traljavo učinjena operacija katarakte još u dojenačkoj dobi. Ožiljak je vidljiv i bez mikroskopa. Godinama mi je u svrhu liječenja 'lijenog oka', zatvarano bolje oko, zbog čega se vid ni na boljem oku nije dobro razvio. Čitajući sada, ono što tada nisam mogla razumjeti, ne mogu a da se ne pitam: Dakle, uklonjeno je to nešto što je sprječavalo da svjetlo ulazi i vid se razvije normalno, pa se povojima pokrivalo da svjetlost ne ulazi i vid se... šta? ne razvije normalno? razvija usporeno? da bolesno oko prati zdravo? ili da zdravo prati bolesno i oponaša ga? Ne znam nikoga tko je izliječen od ove 'boljke', iako statistike govore drugačije. Ali znam da slabovidnost NIJE bolest. Tu vas ništa ne boli, dok ne naletite na ljude koji vas uvjeravaju u suprotno, govoreći da biste trebali biti baš nesretno ljudsko biće zbog toga.
Sad, kako oni to znaju, ako vam u praktičnim stvarima ne mogu pomoći (vratite se na sekund na drugi passus)?
Kad vam je dijagnosticirana ambliopija, to znači da vam oči ne IZGLEDAJU simetrično. Na stranu sada što te oči vide, i da li uopće gledaju. Nekim ljudima to može biti interesantno te bulje u vas hipnotično. Nekima to izgleda zastrašujuće (pogotovo ako slabije oko ima tendenciju da šeta u svojem kućištu). I jedno i drugo, za slabovidnu osobu gnjavaža je samo u tom, međuljudskom odnošenju. Strašno je ako je slabovidna osoba (a obično to jesmo) preempatična, te osjeća tuđu jezu ili zabrinutost.
Sjećam se užasavajućih trenutaka provedenih u društvu svoje mame: ona je očajnički pokušavala da me 'spasi', da me 'izliječi', a zapravo se samo morala navići na taj neobičan izgled. Njene prijateljice nisu pomagale: kad bi se potrošile teme za razgovore, samo bi je podsjetile na 'ono' moje.
Nikako nisam mogla shvatiti ni razumjeti na što se to točno odnosi, jer samu sebe nisam mogla vidjeti (Sama sebe ne može vidjeti nitko, ali izvrnuta slika koju ogledalo pruža, može biti zgodna varka za tebe i za druge. Vidiš to nešto, a onda ponavljaš i uvjeravaš okolinu, dok i ona ne vidi isto što i ti, ponavljajući i uvjeravajući... i tako u krug. Upravo osvijestih još jednu dobru stvar nemogućnosti samovida), pa sam dolazila do svakavih zaključaka. Kad sam došla do puberteta bila sam uvjerena da sam toliko ružna da me ni vrag ne bi htio za nevjestu.
Puno godina poslije, pročitala sam da je takvo 'zanimljivo lice' imala ni više ni manje nego svetica, koju je bilo teško gledati u oči, jer su vječno bile uprte prema Bogu. Jedno je oko prozor u vanjski svijet, a drugo u unutarnji, gdje se u stvari i kriju sva blaga svijeta :)
_____________________________
Pinkola Estes "Žene koje trče s vukovima"
Rushdie "Tlo pod njenim nogama"
DeWohl "Saint Helena"
