makar naizgled

Ne mogu se sjetit da me neka reklama rastužila kao ova koja poziva na - čitanje.  I na osjećanje.

Dakle, neki, meni nepoznati ljudi, sa imenom i prezimenom, zanimanjem i zvanjem koje možda nekome nešto i znače, ispričaju ukratko svoju tužnu priču, pa uzviknu slogan "I zato, ako želis znati i osjećati, čitaj.". 

Za njima zbor dječjih glasova ponovi to isto. 

Jeeeeej! 

Sad, zašto 'tužno'? Tj. što tu mene rastužuje? 

Pa poruka je, da je čitanje poticajnije od življenja. Da se više toga spozna, dozna i prepozna preko slova i razmaka, nego disanja i bivanja. Pukog prebivanja. 

Činjenica je da su knjige sigurnije društvo od druga s rukama i nogama koje mogu letjeti u svim smjerovima. List vas ne može prebiti. Rist bi mogao. 

Ali... 

Čitav mi život govore da moram biti tužna jer sam tako sama, dok druga djeca trče i druže se. 

I bila sam poslušna, bila sam tužna. 

A, onda sam shvatila da, kao što ja ne mogu vidjeti drugu djecu, da, druga djeca ne mogu vidjeti knjige ili sitna slova koja ja (ipak) mogu. 

Da su to ona nevidljiva vrata, tajni prolaz, portal, vremeplov i teleporter, za koji se očekuje da bude kao na sf filmu.. 

Druga dimenzija. Drugo stanje postojanja. Drugi svijet. 

Smiješno, ali ..

matrix? Koji je pravi? 

A ja, mogu predvidjeti stvari (samo) zato što su negdje bile zapisane, i te sam zapise - pročitala. 

Jesu li knjige izmislile život, ili je bilo obratno? 

I, 

zasto, 'osjećati'? 

Zar oni ne znaju za radost, bol, ushit ili sreću? Otkrivanja novih stvari stanja svjetova i pojava u njima?

Zar ne mogu biti lagani kao pero na papiru ili tihi kao prst na staklu svog ajfona? 

Zar je uistinu ovaj svijet u kojem zajedno živimo, u stvari njihova proteza, u kojoj ih netko na najnježniji mogući način pokušava naučiti ili ohrabriti da - osjećaju, i da nešto doznaju? 

Industrija znanja, zdravlja, zabave i vjere-ljubav-nade... 

Kako ne biti tužan kad shvatite to?